Kolumne

utorak, 5. rujna 2017.

Igor Petrić | Crna rupa


Ostavljam te na pučini vlastitog nemira.
Ostavljam te daleko,
iza granice svemira.
Ostavljam te savjesti moja.
Ne trebam te više.
Ljudi oko mene žive ispraznim životima.
Osjećam se osamljeno.
Osjećam se prazno i više nego sigurno.
Nikoga ne poznajem. Što je dobro.
Nitko me ne poznaje. Što je još bolje.
Nitko mi ništa ne može i …
svejedno mi je što ne govorim njihovim jezikom,
ne razumije njihove pokrete i ono,
nervozno kolutanje očima.
Briga me
što nisu odavde.
Što nisu iz ovog grada … s ove planete.
Ostavljam te večeras na pučini u slatkom nemiru sna.
Ostavljam te, iza obzora u hladnoj tami svemiru,
savjesti moja. Samo spavaj na postelji od uvelog cvijeća.
Brzo se vraćam.
Uzimam nož. Dugački nož Gurkhu ratnika
i rasijecam tijela popola.
Lomim kosti i pijem crveno vino na izvoru života.
Vatra više ne gori.
Nema vjetra, a kiša …
kiša i dalje neumorno pada.

______________________________________

Gurkhe – britanski dobrovoljci sinovi Himalaje

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.