Kolumne

četvrtak, 24. kolovoza 2017.

Zdenka Bilobrk | Put vilinskih greda; Noli


                         Noli

Matematiku sam prestao učiti u petom, zbog jedinice.
Već prvoga dana, to mi je bio  poklon od nove nastavnice.
Nisam se ustao da ju pozdravim, kad ušla je u učionicu,
jer sam se zanio, gledajući ispred sebe u jednu djevojčicu.
Glava  joj je bila puna predivno ispletenih pletenica,
ukrašenih nizom šarenih, bljeskavih perlica.

Upravo  mi je dodala svoj spomenar koji tražio očitovanje,
i uz njeg papirić žut, na kojem tri stršala uskličnika i pitanje;
Vita jela, zelen bor, molim brzi odgovor!!! Da ili ne?
a, veliko raspuklo srce, sa druge, nacrtala je strane!
Sve to sa spomenarom, dodatno mi je stvaralo muku,
a nisam ga pošteno još, niti uzeo u ruku.

Već sa korica bilo je vidno, da ničega tu nema šaljiva,
pače su joj pitanja bila i provokativna i škakljiva.
Kristinin glavni upit je bio, imam li simpatiju,
isto kao da nije znala, da zaljubljen sam do vrhova ušiju.
Priznati takvo što ispred svog ogledala, to, da,
ali, obznaniti to javno, e, takvo što, ne bih učinio nikada!

Bio sam utučen i zabrinut zbog Noli,
I teško mi je padala spoznaja,da nešto ju boli.
Već par dana, na prednju šepala je nogu,
a veterinari iz Sinja, rekoše složno, da pomoć joj ne mogu.
Deset je imala godina i po njima, bila je stara,
mada je i dalje, dobar imala apetit i jednako režala na poštara.

Propisali  su joj vitamine i odredili mirovanje,
ali, to opet donijelo nije i neko poboljšanje.
Naše izostale su šetnje kroz Piket i Planicu,
kao i potreba, da svezanu je držimo na lancu.
Teškom bi mukom do svoje došepesala pojilice,
i lijegala u hladovinu, bolno kriveći lice.

Mama također nije prihvaćala da Noli već je stara,
pa je u novinama pronašla još jednog veterinara.
U dvije ure, trebao nam je stići iz Karakašice,
pa sam kraj školskog zvona iščikao kao ozebao sunce.
Ni kvrknio nisam, kad mi je nastavnica u imenik zavela jedan,
i sa jednakim žarom upisala i drugu, već idući tjedan.

Te sumorne, kišne jeseni, zauvijek, naša, otišla je Noli,
a ja nastavio odbijati spomen na nju, svesti na tužaljku o boli.
Kad  već mogao nisam zatomiti prazninu i to preskočiti razdoblje.
ispod stare murve, maleno, ogradio sam groblje.
Za  ptice postavio u blizini, drvenu ptičju kućicu,
da mogu je pohoditi i otpjevati sve, što im ležalo na srcu.

Ptice je obožavala i za njih poseban imala sluh;
ista vezala ih je razigranost i isti neobuzdani, slobodarski duh.
Buđenje proljeća prepoznavala u grgutavom čevrljuginom zvuku,
a, u pravilnom guščjem letu, uzvišenu, utješljivu ruku.
Polegla u travi pokraj Cetine, vlažne zemlje lagodan upijala dah,
i obazrivo ušima strigla, na grličin pripjev plah.

Jedom je po svoju, prva nanjušila vrabčiće,
kada već je otac  kanio, proširiti gornji kat kuće.
Vrabci svoje su gnijezdo, svili ispod same rozete,
pa je otac sve radove, morao odgoditi dok ptići ne izlete.
Tko zna što bi sa njima bilo, da nije onoliko lajala,
dok je gledajuć prema gor, uporno pod prozorom stajala.

Kad bih se vraćao iz škole,već po mom hodu je znala,
kakav bio je dan i kakova ocjena je pala.
Jesam li dobre ili pak zle volje,
i svojim mi bezazlenim pogledom govorila, da biti će bolje..
Slično  kako je gluha Luca Kekina namigivala na baku,
da se ne obazire na djeda, koji Luci mjerio, čašu bas svaku.

Istim ustaljenim ritmom, svijet, svoj je  prelazio put,
dok sam ja klipsao za njim, i usamljen i razočaran i ljut.
Škola je svoja provodila pravila, ne obazirući se na naše tuge,
jer knjige koje su nam servirali za lektiru, junake promovirale druge.
Takovi su redom bili mangupi, rađeni po istom, umjetnom kalupu,
i nadasve ljepši za vidjeti od nas, koji magareću branili smo klupu.

Daleko od stvarnosti, nisu zbog banalnih patili stvari,
nit su im se zbog tuge za psom, oko očiju ocrtavali kolumbari.
Od junaka staroga kova, čiji riječnik vrvio izrazima prepunim obzira,
u učionici su se odmicali, prepuni nepoštivanja i prezira.
Iz hrvatske lektire zbačena po policama, gola, drhtala poetika;
u kutu knjžnice tavorila zanemarena,  od snova tkana lirika.

Sve lijepe riječi svijeta, ponikle iz korijena narodnog jezika,
koje uz kolijevku zibala moja baka i pratili, šturak i čemerika.
Zvuci crkvenih zvona, vjekovima sažimani u priču o kamenoj vjeri,
zbog kojih zvijezdama bili smo bliži, a dobrota zalog, bivala mjeri.
Rukoveti koje djed pobožno prinosio baki, kada bi predvečerjem stizao sa oranja,
sa očima punim sunca; hranili dušu i njezina blagosivljali ufanja.

Nema komentara :

Objavi komentar