Kolumne

četvrtak, 24. kolovoza 2017.

Patnje mladog autora XLIII.


BESPRIJEKORNI

Piše: Jelena Hrvoj

Manje-više svi znamo onu izreku:“Prvi se mačići u vodu bacaju“. Ružna izreka za nas životinjoljupce, ali prikladna za ono o čemu ću danas pisati. „Prvi se rukopisi u vodu bacaju“- izreka koja vrijedi za 90% pisaca. Iako su nam prvi rukopisi najdraži, godinama kasnije kada ih ponovno uzmemo u ruke, u tim se istim rukopisima vidi sav raskoš spisateljskih grešaka.

Da, ti famozni prvi rukopisi su naš najveći ponos u trenutku kada na njih stavimo i posljednju točku. Sama činjenica da smo napisalo roman je dovoljna da hrani ego koji tada raste do rubova svemira. Ta ista činjenica da smo napisali roman je dovoljna kako bi u sjenu bacila objektivno sagledavanje grešaka. Naravno, većina nas svoje prve romane napiše u ranim godinama u kojima je svako postignuće gledano kao nepogrješivo.

Prošlo je točno deset godina otkako sam stavila posljednju točku na svojem prvom napisanom romanu. Jako dobro se sjećam dana kada sam po prvi puta u rukama držala isprintane papire i tih „besprijekornih“ 260 stranica teksta. Jako se dobro sjećam i želje za objavljivanjem istog romana. On što je u datom trenutku za mene bila najveća nesreća i promašaj (neobjavljivanje spomenutog romana), sada, deset godina kasnije, mogu jasno gledati kao nešto najbolje što mi se kao piskaralu moglo dogoditi.

Sjedim ispred kompjutora i razmišljam o tome kako bi moj put izgledao da se spomenuti „besprijekorni“ rukopis uistinu objavio. Bi li imala čitatelje? Bi li me shvaćali ozbiljno? Bi li naišla na lošu kritiku koja bi možda poljuljala taj ogroman ego koji sam posjedovala i bi li na kraju taj isti ego rezultirao prestankom stvaranja novih rukopisa? Sada, deset godina kasnije i mnogo, mnogo napisanih rukopisa kasnije, gledam na prvi „besprijekorni“ tek kao jako dobru ideju kojoj je mjesto baš ondje gdje je zastala-isprintana na bijelome A4 papiru, na polici neobjavljenih rukopisa. I tko zna, možda ću za deset godina, kada sazrem za još nekoliko „stepenica“ gledati na prvu ukoričenu knjigu na jednak način na koji sada gledam onaj prvi „besprijekorni“ rukopis.

Kada bi imala priliku vratiti se kroz vrijeme i reći nešto svojoj mlađoj sebi, to bi zasigurno bilo sljedeće: „Strpljenje i vrijeme, draga moja.“ Strpljenje i vrijeme su jedini koji pomažu u objektivnom sagledavanju vlastitih djela. I iskreno, nema bolje osjećaja od onoga kada vidite vlastiti napredak. Napredak na koji vam nitko osim vas samih ne može uistinu uprijeti prstom. Neopisiv je osjećaj kada ste svjesni da su baš vrijeme i strpljenje, a pomalo i onaj omraženi neuspjeh, zaslužni za to da se danas ne pokrivate po glavi jer ste ogolili prve pokušaje pisanja pred cijelim svijetom. Zato ću isto poručiti i svojim kolegama koji su tek na pragu onih „besprijekornih“ rukopisa. Strpite se, ne brzajte. Da, velik je uspjeh staviti onu posljednju točku na prvi rukopis. Bravo! No to ne znači da je ta posljednja točka uistinu posljednja. Vrijeme, rad i strpljenje majka su napretka.

Nema komentara :

Objavi komentar