Kolumne

nedjelja, 6. kolovoza 2017.

Daniela Bobinski | Nada umire posljednja?




Gledam te, ležiš na tlu. Jedva dišeš.  Izudarana, pobijeđena, onemoćala. Haljina ti izderana, zakrvavljena, ruke i stopala izranjeni, obrazi išarani, natečeni, dugine boje preostao trag tek u masnicama, sjaja preostalo tek u suzi koja klizi niz tvoje blijedo lice. Gledam te, prljavu, posutu prašinom. Gdje su ti blistave kišne kapi? Gdje ti je sjaj sunca iza snježno bijelog oblaka? Gdje ti je pobjednički obojani slavoluk?

Lagala si. Rekla si da si nepobjediva. A ti si samo mjehurić blistave sapunice koji se raspline pri prvom dodiru. Znak si varljivi, pojaviš se i nestaneš kad poželiš, igraš se našom izdržljivošću,  ispituješ naše granice, iz čiste znatiželje.  Nisi ni znak.  Ti si lažljiva fatamorgana, obijesna varka, blistavi mamac.  Tko se za te uhvati osjetit će žarku bol u grlu. Pogledaj se. Tko još da povjeruje u tvoje šarene snove, idilične slike novoga sutra? Pogledaj se. Izdahnut ćeš prije jutra.
Ti ležiš. Šutiš.  Oči ti prikovane za modro nebo.

Da ti ne vidi laka daha čovjek bi pomislio da si mrtva. I niotkud, tek tako, licem  ti se razli osmijeh. Odjednom vidim nestaju ti na haljini tragovi krvi. I kosa ti poprima mekoću i boju, kao u nekoj bajci, zlati se i buja. Tragovi rana zasvijetle  i izgube se u akvarelu blistava sjaja. S mukom se okreneš na prsa. Podigneš se jedva na jednu ruku. Ona drhti. Čekaš. Podigneš se na drugu. Čekaš.  Osloniš se na koljeno.  I podigneš. Dok se okrećeš prema meni zanjiše ti se bijela haljina oko stopala. Gdje su rane? Ona se bijele mladenački nježna. Kosa ti se rasula po ramenima. Krhka si. Pogledaš me u oči. Malo prije sam ja tebe žalila. Gledaš me i pomalo prijekorno, znaš moje misli i sumnje koje me more. Pružaš mi ruku.  Ne želim je prihvatiti.

- Lažeš - jedva izustim.

Gledaš me u oči s tim blagim osmijehom i ne povlačiš ruku.

- Lažeš - ponovim tiho.

Suza mi kanu preko orošenih trepavica. Ne govoriš ništa.  Oko nas sve je isto.  Iste muke naokolo stoje,  gladne moje snage, žedne mog života.

„Predajmo se već" poručujem ti pogledom.  Smiješiš se ispružene ruke i čekaš.

Ne želim sve to opet proći. Umorna sam od tog kruga iz kojeg koliko vidim  nema izlaska.  Ne odustaješ.

- Možda ovaj put?- upitaš.

- Ali tako si rekla i prošli put. I onaj prije. –odgovorim.

Smiješiš se, nevino sliježeš ramenima. Tko te takvu stvorio? I zašto? Jesi li ušla s  Njim u naš život one noći kad sam ga pozvala da se nastani kod nas? No, više ne znam jesi li dosita nježna vezica spasa ili samo obijesni mamac? Svaki put ti sve teže prilazim. Danas ti ni ruku ne prihvaćam. Al koraknem prema tebi.  Spremno staneš uz moje rame. Zabaciš kosu. Još jednom osmijehom zatražiš moju potvrdu…

Pogledam pred sebe.  Put… Podignut horizont zaklanja vidik na cilj.  Udahnem duboko. I krenem.

- Kažu da umireš posljednja. To znači da ćeš sa mnom i ti umrijeti?- upitam te.

- Da. Ali nisi shvatila do kraja. Nakon tvoje smrti nas ćemo obje zaživjeti.

- Kad je tako, zašto da to ne bude danas?

- Ta smrt bi bila pogrešna jer mada jest naša, ona zapravo nije ni moja, ni tvoja. Nije nam znati njezin čas. Onaj koji nas je stvorio, On zna.

- Ne volim nepoznanice.

- Ah draga, kakvu važnost ima jedan čas u beskraju vječnosti? To je samo tren. Još jedan korak. Mijena.

- Hrabra si.

- Koliko si puta gledala moje umiranje i ustajanje na život? Ništa nisi naučila? Još se bojiš?

- Život je strašan. Sjeti se kako ti je bilo.

- Život se obnavlja. Pogledaj me.

- Ponekad poželim otići odmah. Onda me zaboli srce, u njemu imam mnogo voljenih.

- Život je da se živi.  Jednom ćeš spoznati sve njegove tajne. Ali ne još. Još si preslaba.

- Ah, opet klisura pred nama. - primijetim. 

Nada se osmjehnu i krene prva. Na stopalima joj se pojave prvi tragovi porezotina. Ona se okrenu i pozove me trzajem glave, pa rekne tiho:

- Ma to su samo stijene.

Ohrabrim se i uhvatim za kamen, pa za drugi, oslonim se na treći, pripijena uz oštru stijenu polako se i oprezno penjem.

Ne vidim nju. Sigurno je već na vrhu. U čas najveće nemoći, tik pred odustajanje, korak do vrhunca, pružit će mi ruku. Dohvatit ću je, popeti  se, udahnuti punim plućima, zadovoljna. S rukama na bokovima uživat ću u vidiku, a kad se okrenem, shvatit ću da je to tek visoravan. Put se doskora iznova  uspinje.

Nada će se kao i uvijek nevino osmjehnuti, slegnuti ramenima i krenuti prva.  

Nema komentara :

Objavi komentar