Kolumne

utorak, 4. srpnja 2017.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Tražim vrijeme

Piše: Clara C.

Nemam vremena. Prečesto to izgovaram u zadnjih nekoliko dana. Znala sam i prije nego što sam počela raditi da će se tako nešto dogoditi i da će žrtva prema čitanju i pisanju biti ogromna. Rekla bih čak da prolazim kroz razdoblje drakonske kazne s obzirom na to koliko mi život ostavlja vremena istome. U društvu nikada nećete naići na odobrovanje ako se žalite da uopće nemate vremena za čitanje ili pisanje. Ili kako to najčešće ide, oboje. Zamislite nešto kao: „Oh, jadnica, radi osam sati dnevno kao svi obični smrtnici i jadna, nema vremena za…. Čitanje!“ Ali ovdje će u Kvaci sigurno naići neki čitatelj koji bi prema tom problemu mogao osjetiti suosjećanje i ljubav.


Dosad sam se u životu provlačila s puno sreće što se tiče usklađivanja posla i čitateljskih obaveza. Najčešće sam imala takve sezonske poslove da na njima mogu čitati, pa bih nerijetko na njima namirlila svu potrebnu dnevnu dozu, a nakon radnog vremena obavljala sve ostale životno-svjetovne stvari. Događalo se naravno, da imam i poslove na kojima zaista moraš nešto ozbiljno raditi – cijelo vrijeme, ali to je ili bilo jako davno, u ranoj mladosti, ili kraćeg trajanja. 

Kako sada stvari stoje, mogla bih izvojevati sat ili dva slobodna sata dnevno da se bavim stvarima kojima se želim baviti, ili onima koje su toliki neizostavni dio rutine da će dio tebe umrijeti i izgorijeti od mentalne preopterećenosti ako im se ne posvetiš. Pisanje dnevnika, pisanje u nekoj neosobnoj formi, čitanje i duhovni odmor u raznim oblicima (neću sad ulaziti u detalje) su pri vrhu tih stvari.

Uvijek sam si govorila da uvijek imam bar sat vremena dnevno slobodno za čitanje. To je samo četiri puta po petnaest minuta dnevno. Zaista malo. Kad sam i u najgoroj stisci s faksom, često shvatim da sam čak i tada imala vremena za izdvojiti tih isprekidanih sat vremena za čitanje, ali si raznoraznim izgovorima to onemogućim ili samoj sebi ne dopustim. Tom sam logikom krenula i ovoga puta, ali porazna činjenica koju sam shvatila jest ta da nisam u stanju ostvariti ni tih minimalnih sat vremena dnevno.

Sjetila sam se intervjua Zorana Žmirića koji sam gledala unazad godinu dana. U tom intevjuu rekao je nešto što mi se zauvijek urezalo u pamćenje. Rekao je kako radi od 8 do 16, pa od 17 do 21 radi drugi posao, a u ostatku vremena pokušava biti sve ostalo (pisac, suprug i slično…). I nisam mogla ne biti zapanjena. Kako uspijevaš, superčovječe? Ok, vjerojatno je imao slobodne dane, vikende, što li. Ali bez obzira na to, kako, kako, kako? Kako to radite?

Oni o kojima tada razmišljam su pisci koji tako funkcioniraju kroz cijelu svoju karijeru, naročito kod nas, gdje to rade gotovo svi. Prvo odradiš osam sati, a onda, pretpostavljajući da osam sati spavaš, u tu uguraj spremanje na posao, vrijeme koje ti je potrebno za dolazak na posao, brigu za djecu za one koji ih imaju, a takvih je mnogo, posao pisanja, čitanje koje nijedan pisac ne bi trebao zanemarivati, a onda cijeli ostatak svoga života.

Okrutan taj neki radni život ako ono nije pisanje. Sreća pa se barem dobije neki novac za to, ako ništa (ironično, da  ).

Živjeli pisci koji na ovaj način uspjevaju i ostaju živi i dalje.

I živjela ova kolumnica. Ovo malo pisanja mi je sve.

2 komentara :

  1. Ovisi uvijek kakvu vrstu posla čovjek obavlja i koliko se mentalno i psihički angažira oko svog posla, tj koliko ga posao prisiljava da se angažira. No, činjenica je da svaki posao gdje je trebalo "odraditi nešto" tih 7 ili 8 sati, čovjeka iscrpi: ili fizički ili psihički, a ponekad i jedno i drugo. Čovjek ne može predugo ostati koncentriran; koncentracija pada, a umor se povećava. A za pisanje je potrebna svježa, odmorna glava, volja, želja i koncentracija. Stoga je nekim ljudima prirodno i lakše pisati u jutarnjim satima, a popodne i navečer baviti se drugim aktivnostima. Npr. pisac Hemingway pisao je od 6 ujutro do 13 sati, a onda je imao ručak, siesta, pa popodne dalje u grad, na zabavu i druženje. August Šenoa je napisao sve svoje romane najvećim dijelom noću. Neki se najbolje koncentriraju noću, i kradu od sna.

    OdgovoriIzbriši
  2. @Arthur Valerius

    Osim što posao čovjeka iscrpi psihički i fizički, nakon njega moraš rasporediti te slobodne sate na raznih milijun stvari koje nisu čitanje i pisanje. Tu su i ostale neposlovne obaveze. Čitavi niz trivijalnosti koje čine život koje me fasciniraju. Recimo, jako me fasciniralo kad sam nedavno shvatila da od slobodnih, karikirano, osam sati, 40 minuta iskoristim, "potrošim" samo da bih oprala i osušila kosu. :D A gdje su ostale "ozbiljne" stvari... No ne želim ispasti kao da se žalim. Prijateljica mi je ovu kolumnu opisala kao depresivnu, iako sam jako sretna. Sve to ima svoje dobre strane.

    Što se tiče Hemingwaya i Šenoe, sjetio si me na zanimljivu knjigu koju bih htjela preporučiti, iako sam i ja u fazi čitanja. "Daily rituals - how artists work" - Mason Currey. Zanimljiva je i jako inspirativna zasad. Zanimljivi uvidi u živote umjetnika kojima se divimo. Super je vidjeti da su i oni samo ljudi. I da nisu svi tako superdisciplinirani i idealni kako si mi nekad mislimo.


    Clara

    OdgovoriIzbriši