Kolumne

utorak, 4. srpnja 2017.

Natali Šarić | Dug


Hlače su mogle imati nemio broj zakrpa, neimaština ima obraz, ali nikad nisu bile nečiste. Štrokavost se u poštenoj kući nije praštala.

Znala je satima biti nagnuta nad ribaljku i trljati žutac. I čoju je prala češće nego druge. Govorila bi da će tako omekšati i ne rezati mi vrat. Kao da je mojoj koži išta moglo nauditi. A njezina kao svila.

Žalim što duže nisam upirao pogled u taj ritual. Toliko truda ni oko čega. Krhka, a snažna. Sve što opere, prinosila bi suncu, kao zalog za obraz, i sve bi opet bivalo čisto.

Sumprešavala bi noću, kad počnemo trnuti vatru. Koliko je uglja začemerila preko mojih košulja. Sam Bog zna da joj se nikad neću odužiti. Zbog njezinih ruku, na mene su i tuđe majke gledale s milošću. Mogao sam biti najbjesniji skot, sve bi mi bilo prošteno jer sam iz čiste kuće.

Obraz se čuvao i dugom. Što manje duguješ, više vrijediš. Nikad se to neće promijeniti, ali će izgubiti na težini. U zabiti se lako bilo zadužiti. Postojali su oni koji imaju i oni koji iskaju. Kad-tad si morao zaći u taj sumrak. Tako je bilo i s njezinim ocem. Čovjek rođen na dnu flaše, kao došao, tako i nestade. Pijano, rasipno i na bruku. Uvijek je baljezgao o sanjama, preširokim za svoju ludost, pa je kuću uvalio do grla. Na kraju pobjegao smrti. Nakon njega se još šest gladnih usta koprcalo uz materine skute, dok ih, jedno po jedno, nije uzela ili sušica ili suša. Ono malo što je ostalo, zametnu se u zaborav.

Dok je još suvislo hodao, obijao je po kafanama. Pod gasom ljudi lakše popuste ljudskoj bijedi i jadanluku pa i otkupe dug.

Za istim stolom pio je i moj ćaća. Prazna priča je krenula za dana, pa za dana i završila. Pred zoru sam bio oženjen. Pijandura je najljepšu kćer založila za jedan od onih snova koje nije razumio nitko do on sam. Odlučio je najmiti dva vola pa u nadnicu. Niti su se volovi, niti njegova nejač, nauživali tog sna, jer o volovima valja brinuti kao o čeljadi. Samo je uspio založiti obraz još dublje i odložiti neminovno.

Čuo sam priče o njoj i bio sretan. Već sam joj i ime volio, prije vela. Ali što mlado zna o ugovorenoj ljubavi? Da smo se uzeli na slijepo, a ne na dug, možda bi nam život i zaiskrio. Ovako… Ja sam volio, nju su prodali. Mene su skućili, nju ugasili.

Znala je da se ocu za života ne govori 'ne’ i bila je svima najbolja. Vremenom sam počeo osluškivati, pa i razumjeti pobjegle uzdahe, ali njezinu patnju nikad nisam osjetio. Naučena da mušku ne kaže 'ne’, izvajala me i u samoga Boga.

Umrijet ću skoro, čista obraza, koliko se može u rđi. No duša će mi, kao podrta zobnica, ostati nedorečena, je li joj život sa mnom vremenom postao mio. Grabim prema humku, svjestan da mi vid stenje, ali ne žalim. Nagledah se njezine ljepote za tri para. No... iako se u mudrost ufam, ipak ne znam jesam li mojoj staroj za života ostao dug ili drag, a ne znadoh kako drugačije.

Nema komentara :

Objavi komentar