Kolumne

nedjelja, 9. srpnja 2017.

Mirjana Mikulec | Licemjerje


Oduvijek sam željela baviti se proučavanjem nastanka riječi; kako su i zbog čega nastale, što se krije iza njihove svakodnevne upotrebe. Ali kako nisam te struke, izmišljam, potaknuta temom jednog književnog natječaja, kako je nastala riječ licemjerje.

U korijenu ove složenice je riječ lice, dakle ako to povežem s nastavkom i uvriježenim značenjem, dobivam riječ lice upotrijebljenu kao mjeru za poštenje, jer čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju, dakle ima Njegovo lice, a On je mjera svega pa i poštenja. Tako barem ja vjerujem.

Ali zašto je riječ licemjerje suprotnog značenja od poštenja? Jer zagledan u Božje lice može biti čovjek pošten, čiste savjesti. Sve manje od toga je suprotno. I upravo ono manje od Božje mjere me zanima: koliko, do koje mjere čovjek može biti licemjeran, da bi zaslužio zvati se čovjekom?

Jer svi smo prisiljeni u svakodnevnom životu i poslu biti donekle licemjerni. Bližnjima; roditeljima, supružnicima, djeci, prijateljima, predajemo svoje tajne, misli, radosti i boli, uvjerenja i sumnje, ali nikada sve, nikada do kraja. Kažu da je to mudrost koja dolazi s iskustvom i godinama, ako uopće dođe.

Razgovarale smo o tome danas na kavi i Goga kaže: licemjeren je onaj koji proučava lice svog sugovornika, njegove izraze kojima i nesvjesno izražava osjećaje, pa u skladu s tim govori ono što sugovornik želi čuti, čineći mu zadovoljstvo. Čini mi se da je prema takvom tumačenju licemjeran čovjek uvijek donekle pametniji ili bar informiraniji od svog sugovornika, jer zašto to čini? Vjerojatno da bi ostvario neku korist. Mislim da takav način komunikacije redovito primjenjuju u trgovini, turizmu, politici.

Gotovo svakodnevno me licemjerjem izluđuje ponašanje trgovačkih lanaca, koji bez stida vješaju na naše ograde i uguravaju u poštanske sandučiće gomilu štampanog propagandnog materijala (kojim uglavnom reklamiraju ono što nam ne treba ili nije zdravo), da bi istodobno propagirali očuvanje okoliša i prirodnih resursa. Ili recimo, slušam neki dan emisiju o turizmu u kojoj se turistička djelatnica pohvalila kako imaju samo kvalitetne goste, što turističkim rječnikom znači one koji puno troše. Kvaliteta ljudi (zar to postoji?) ovdje je izjednačena s potrošnjom, odnosno poruka glasi: ako nemaš bezobrazno puno novaca, ne želimo te.

Pitam se je li riječ licemjerje preslaba da bi izrazila količinu lažnih vrijednosti koju sadrži? Da li licemjerjem možemo nazvati stav da cilj opravdava sredstvo i da „svatko za se travu pase“ ili je licemjerje samo most koji vodi u zlo?

Nema komentara :

Objavi komentar