Kolumne

utorak, 18. srpnja 2017.

Igor Petrić | Broj osam


Zašto riječ kojom imenujemo broj sedam nema sedam slova, nego pet. Zašto pet nema pet slova nego tri, dok broj tri uistinu ima tri slova. Čudno! Zbunjujuće i pomalo nevjerojatno nepravedno prema ostalim brojevima. Sreća što ne govore, jer sigurno bi nešto imali za reći.

Zašto je danas tako dosadno. Zašto se ništa ne događa iako ni sam ne znam što bi se to trebalo dogoditi kako bi dan postao zanimljiviji. Možda bih trebao zapaliti cigaretu, ali već godinu dana ne pušim. Zaigrati virtualni ruski rulet, ali metke sam zaboravio kupiti ili bih mogao jednostavno skočiti kroz prozor bez kišobrana. Odletjeti visoko i onda se naglo spustiti do zemlje, ali krila sam prodao anđelima. Možda bih trebao otvoriti oči i pogledati u sunce, ali ne želim.

Pravim se da nemam vremena za sebe. Nemam vremena za ništa, iako… Odavno sam odustao od igre traganja za izgubljenim vremenom. Raspravu o brojevima ostavljam drugima, iako znam da druge to uopće ne zanima. Baš me briga što ljudi misle kad me vide nasmiješena, kad me vide nezadovoljna, namrgođena. Kad me vide kako sjedim na obali i brojim kapi jutarnje kiše. Vrijeme, poput rijeke, poput misli prebrzo odlazi od mene. Bojim se, jer… ma što učinio ne mogu ga zaustaviti, ne mogu ništa promijeniti, a želim sve zaboraviti. Želim početi ispočetka zbrajati golubove po gradskim parkovima. Želim skupljati kamenje i igrati se poput djeteta. Šteta što… nemam vremena, jer dan provodim u uredu, na drugom katu dvadesetog dana četvrtog, petog, šestog… mjeseca. Šteta!!!

Priznajem! Ulovila si me nespremnog pa ti ne mogu odgovoriti na pitanje zašto svjetla gore iako je vani dan i zašto sam dodao tri boldana uskličnika. Možda zbog naslova jer kad zbrojiš slova i uskličnike… Ma zaboravi, samo se igram riječima, a znaš me. Valjda?

Zaboravi da sam ikada išta rekao o smislu besmislenih pitanja, na koja ima i nema odgovora. Zaboravi na ovaj dan u kojem ne postojim. Još uvijek spavam i sanjam brojeve kako pored mene prolaze. Samo šute i ništa ne govore. Usta su im prepuna neizgovorenih riječi. Šute jer se boje nešto reći. Boje se susjeda i prijatelja. Boje se zbroja svih uzalud potrošenih godina. Zato, jedva čekam da se probudim i prestanem sanjati sve te gluposti.

Nema komentara :

Objavi komentar