Kolumne

subota, 8. srpnja 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Sumorna atmosfera

Piše: Božana Ćosić
 

Nakon iznenadne pojave Borisa u mom životu osjećala sam razne strahove, a njima su pridonijeli i Boris i Hrvoje u podjednakoj mjeri – Boris, jer je u glavi kreirao neki samo njemu znani scenarij, a Hrvoje, jer je postao jedan od likova iz scenarija. Unatoč svim mojim naporima da Borisove kavice u Glamuru prođu bez ikakva značenja, rezultat je posve suprotan. Ne samo da su značajne, nego će, kako je krenulo, on i Hrvoje postati skoro najbolji prijatelji.

Sve mi je to smiješno, užasavajuće i zbunjujuće. Zašto? Pa Hrvoje zna tko je Boris, odnosno, da smo bili u vezi, a tu mu, kako se čini, apsolutno ništa ne znači. Nije li to čudno? Jasno, bio bi nezreo dječarac kada bi se uhvatio ljubomore kao da nisam živjela prije njega, ali opet, posve mi neprirodno zvuči da bi ikada mogli biti prijatelji. Takvo što izlazi iz svih mojih poimanja veza. Ma zamislite kako to izgleda. Moj sadašnji i moj bivši da se druže... ma to je u najmanju ruku čista ludost.

Što biste vi učinili na mom mjestu i kako bi se ponašali, a da ne napravite štetu? Ako bi rekla Borisu da posve nestane iz mog života ispala bih krajnje smiješna jer to nije moguće. Realno, ne mogu očekivati da ga baš više nikada ne sretnem. Koliko god grad bio velik, ipak će nam se kad - tad putevi spojiti. Ako bih rekla Hrvoju da se prestane družiti s Borisom, osim što bi i to smiješno zvučalo, vrlo lako bi moglo pobuditi sunje koje zapravo ne postoje. Vrlo lako bi mogao pomisliti da ga s razlogom tražim takvo što. I je s razlogom, ali on bi ga mogao drukčije protumačiti. Isto tako, iako je to istina, ne mogu mu reći da mi Boris ništa ne znači. Znate kako to ide – baš kada inzistiraš na nečemu to postaje čudno. I? Što da radim?

Totalno sam u nezavidnom položaju i dani mi počinju i završavaju u grču. Kada tek pomislim da moram na posao osjetim mučninu i najradije bih ostala doma, a to ne bi bilo fer od mene jer uz sve ljubavne nevolje koje su me snašle ni posao nije kao na početku.

Zadnjih dana osjeti se veliki pad posjećenosti Glamura. Promet se srozao na niske grane i postavlja se pitanje hoćemo li uopće moći pokriti sve račune, a kamoli plaće. Znali smo da neće biti lako i da ćemo se morati svojski potruditi, ali nismo očekivali da će to značiti i zbilja velike glavobolje. No, nekako ćemo  progurati mjesec, a onda smisliti nešto novo i atraktivno što bi moglo privući ljude. Samo je pitanje što jer i dalje želimo lijepo, pristojno i mirno mjesto. Antonijo je predložio tematske večeri što niti malo ne zvuči loše i vjerujem da će oživjeti cijelu ovu sumornu atmosferu. Dakle, idući vikend imat ćemo brazilsku veče – znači, samba, kokteli... i toplo se nadam da će proći kako smo zamislili. Također se nadam da će zavrzlame oko Borisa proći isto kako su i nastale te da ću napokon steći pravi mir. Ovako se samo vrtim u jednom te istom krugu i uistinu sam blizu sloma. A ako se slomim, neće značiti kukanje i plakanje, o ne... bit će to drama za pamćenje.

Nema komentara :

Objavi komentar