Kolumne

petak, 16. lipnja 2017.

Vlasta Janton | Naše tišine





Znaš...postoje neke tišine, one najtiše, tišine u koje sam sakrila tebe.Volim s tobom šetati u tišini, pričati bez riječi, smijati se bez glasa, gledati bez pogleda. Volim s tobom šetati u tišini, onda sam više nego ikad s tobom. Samo ti i ja. Grliš me riječima, osjećam tvoj dodir, kao da si tu. Dašak vjetra na mom licu podsjeća na tvoj poljubac najnježniji. Kapi kiše prate nas u stopu, ne daju nam mira. I one žele znati što se to s nama zbiva. Lišće šušti pod mojim nogama, osjećaš li? Čuješ li ga? Duboko sam te sakrila u tišine, da nitko za tobom posegnuti ne može. Ljubomorno te od svih čuvam, u tajnom pretincu duše moje. Čuješ li kako te zazivam, kako nježno šapućem tvoje ime? To nisu vjetrovi, a niti oluje, to te samo zaziva srce moje. Volim s tobom šetati u tišini, osjetiti tvoju ruku u svojoj, volim kada me pogledom ogoliš svu. Tišine....volim naše tišine, rekle su više nego tisuću riječi. Šećem sama, sama kroz proljetne kiše, i cvijeće je prestalo da miriše, sve nestalo je. Ali ti...još uvijek tu si. Nigdje otišao nisi. Duboko u meni, u mom naručju, u šapatu mekom, duša tvoja spava. Znaš....postoje neke tišine, tišine u koje sam sakrila... tebe.

Nema komentara :

Objavi komentar