Miroslav Pelikan | Smjeh

Tvoj smijeh huči kao zlokobna rijeka, iznenada zaživjela usred pustinje, kratkog ali žestokog daha, glasovi odjekuju ispod svodova u mračnom podzemlju dok se sila valja i izranja kršeći suho tijelo tla, sudarajući se sa svjetlom uz prasak
Tvoj je osmijeh satkan od krikova u posljednji tren onemoćalih ratnika da  podignu štit i zadrže koplje prije nego li se skrše u prašinu koju će uskoro natopiti bujica
Tvoj se smijeh čuje i kada varamo i zavaravamo se, govoreći jedno i misleći drugo
Tvoj je osmijeh obmana, varka, zamka za nevješte
I sve si to ti, dok  osluškujem čudesni smijeh, ne obazirući se