Kolumne

srijeda, 7. lipnja 2017.

Mario Lovreković | Tama




Tama na svjetlu dana zbližava se s nama.

Srca nisu opstala prazna,
krv se propinje stvarajući kaos,
žile su pod pritiskom;
oči nemaju boje, raspadaju se.
Postaju kaša svijesti koju jedino vid prosuđuje.

Uzimamo ono što živimo, što poznaje nas;
mračno je, vidimo i previše,
zapravo onoliko koliko želimo vidjeti.
Dodirujemo se, nježni smo;
znamo kako slaviti mrak.

Vatra je uz nas
i mrzimo sve što ne pripada nama.
Tijela nam se miješaju,
svi smo zajedno i gadimo se drugima.

Raj je izgubljen od kada smo čuli za njega,
čist i prljav živi s nama takvima dok ga jedemo još uvijek zreloga za smrt.
U ustima nam je mnogo riječi,
karike istine koje ne želimo reći.

Tama na svjetlu dana zbližava se s nama.

Ništa više nije sveto,
ništa i ne postoji kada to i nije nešto što je postojano.
Čini se da je krivi put upravo onaj koji zna kuda zapravo vodi,
onaj koji je smrtan za izbjeglice.
One koji se opet kunu da razumiju tamu.

Krećemo se, plivamo,
meduze nas dodiruju i plaču zbog nas.
Suze im se gube u slanoj vodi,
svako rastopljeno zrno razumije naše kretnje.

Mi osjećamo vatru cijelo vrijeme,
ona je naša koža.
Dodir nam je plamen;
živi mrtvaci pokraj nas više ne mogu biti mrtvi.
Nemaju mira, toplo im je.
Lubanje im pucaju, koriste dan za smrt.
Lažu sebe dok se lome pored nas.

Tama, majka svih umrlih,
pored nas je, smrtno usnulih.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.