Kolumne

četvrtak, 29. lipnja 2017.

Luka Tomić | Zavoli me, ako baš moraš





Zavoli me, ako baš moraš
Zavoli me poput ljepote stranog grada
po kojem nesigurno hodaš
Zavoli me, ako baš moraš
Zavoli na meni obične crte lica
kad ih pogledom probaš
Neka vrhovi moje kose postanu valovi tvojih dubina
neka tako započne naša priča
Zavoli me, ako baš moraš
Zavoli me ljutog, neraspoloženog
da me svijetu sretnog podaš
Zavoli me, ako baš moraš
Zavoli me najslabijeg
nemoćnog starca u krilu staračkog doma
iz kojeg se krhko dijete prelijeva u san
Zavoli me u godinama tijela jakog
a duha zamračenog u siloviti pad
zavoli me u tom trenu  najviše
kad papir bude snježna pustinja
željna pjesme koju ne pišem
Zavoli me odlaskom
u kojem se za me moliš
zavoli me tako da mi kišu
u dugu obojiš
zavoli me tako da
mi prezime bez svog imena ne daš
da budem stanar u svakoj zgradi koju gledaš
Zavoli me, ako baš moraš
samo jednom možeš ljubiti
a da ljubav do kraja spoznaš

Nema komentara :

Objavi komentar