Što je pisac htio reći XIV.

Kako izdati knjigu

Piše: Vlatka Planina

Dragi nasumični čitatelju, ovo će biti jedna manje ljepuškasta a više praktična kolumna pa te ponajprije molim za razumijevanje zbog povremene neelokventnosti. Također, ova kolumna namijenjena je ponajprije piscima, pjesnicima, skribomanima i kolegama od pera, u nadi da će im pomoći premostiti onaj sedmomiljni korak od piskaranja na papir do ukoričena izdanja. Ovdje neće biti govora o samoizdavaštvu već o klasičnom načinu izdavanja, preko neke od nakladničkih kuća, što je, često mi govore, u Lijepoj Našoj gotovo nemoguć pothvat. Ja ne bih rekla da je gotovo nemoguć, no teži od samoizdavaštva zasigurno jest. Upravo zato i pišem ovu kolumnu.

Dakle, krenimo na ovaj konkretan, praktični dio:

1. Najprije treba pronaći potencijalne izdavače. Dragi kolege od pera, klonite se velikih izdavačkih kuća. One gotovo nikad ne izdaju prvijence niti neafirmirane autore. Nije to ništa osobno, njihova poslovna politika je takva kakva jest i nema smisla buniti se i ljutiti. Potražite radije male izdavačke kuće, a za koje znate da izdaju žanr koji vi pišete. Najlakši način za pronaći ih jest otići na web stranice neke od knjižara i pretražiti koje su sve izdavačke kuće u posljednjih nekoliko godina izdale ono što vi pišete. Ta potraga zahtjeva trud i vrijeme no na kraju ćete dobiti imena, a nakon malo guglanja i e-mail adrese potencijalnih izdavača.

2. Kad ste napravili popis vrijeme je da izdavačima pošaljete rukopis. Moji su mailovi uvijek veoma jednostavni: kako se zovem, otkud sam, koliko imam godina i što pišem te što im šaljem. Nemojte slati velike biografije, izdavačima je najčešće apsolutno svejedno gdje ste dosad objavljivali pjesme i priče i koliko ste omanjih nagrada prikupili. Štoviše, uglavnom nemaju ni vremena ni živaca čitati išta dulje od desetak rečenica.

Isto vrijedi i za rukopise: nikad nemojte slati čitav rukopis, osim ukoliko izdavač to ima negdje eksplicitno navedeno. Pošaljite pet do deset pjesama ili jedno poglavlje ili jednu do dvije kratke priče, dakle ne više od pet-šest stranica teksta. I opet, izdavači nemaju vremena čitati čitave rukopise; ako im se vaše pisanje svidi, sami će tražiti još.

3. Kad ste poslali mail (svakom izdavaču zasebno i poimence a ne cc u mailu!) započinje period čekanja. Ima izdavača koji se nikad ne jave. To nije ni pristojno ni lijepo ali je činjenica. Pregrizite i idite dalje. Može vam se zatim dogoditi da vam se izdavač javi s prijedlogom da vi financirate tisak ili da podijelite troškove. To ne znači da vas izdavač želi prevariti ili da ne cijeni vaš rad, to znači da smatra da je vaš rukopis vrijedan objavljivanja no on to ne može financijski pokriti. Velik broj manjih izdavačkih kuća jedva preživljava i ne može si priuštiti trošenje na anonimne autore, koliko god rukopis bio dobar. Ako si to možete priuštiti, ja vam preporučujem tu vrstu suradnje.

I, treća sreća, kako kažu, može vam se dogoditi da izdavač prihvati vaš rukopis i zatraži vas čitav, a nakon toga ga i odluči izdati. Ekstatični ste, euforični, hiperventilirate. Ali što sad?

4. Većina izdavača isplatit će vam honorar u primjercima knjiga, dakle novac teško da ćete dobiti. I opet ponavljam, to nije zato što vas žele prevariti već stoga što ni sami nemaju. Potpisat ćete najvjerojatnije s njima ugovor. Taj ugovor dobro pročitajte i pitajte sve što vam nije jasno, jer jednom kad ga potpišete, nema natrag. Isto tako, i ne mogu dovoljno naglasiti ovo, pa ćete me ispričati na caps locku: NIKAD NEMOJTE PRISTATI DA IZDAVAČ, LEKTOR, UREDNIK, GRAFIČAR, BILO TKO UNOSI BILO KAKVE PROMJENE U VAŠ TEKST BEZ VAŠEG ODOBRENJA.

Da, lektor i/ili urednik će urediti vaš tekst, predložiti podosta promjena u stilu, gramatici, možda i radnji. No na vama je da te promjene prihvatite ili odbacite. Naravno da tu treba postupati zdravorazumski i prihvatiti ispravak gramatičkih greški (osim ako nisu namjerne) no sve ostalo je na vama, uključujući i izgled knjige, naslovnicu, itd. Vaše ime će stajati iza toga i vi morate biti spremni preuzeti odgovornost za djelo koje ste izdali. Bolje ne izdati uopće nego izdati nešto što se vama samima ne sviđa i što niste vi. Ja srećom nisam imala nikakva negativna iskustva s takvim stvarima, no poznajem ljude koji jesu i, vjerujte mi, ne želite se naći u njihovim cipelama. Stoga prije potpisivanja ugovora sve dobro i detaljno dogovorite s izdavačem.

5. I na kraju, promoviranje: knjiga je vani, vi ste i opet ekstatični, vrijeme je za sljedeći korak: reklama. Devedeset posto reklame odrađujete vi, ne izdavač. Ovo nije Amerika, vi niste superstar, a billboardi su skupi. Prema tome, vrijeme je da zasučete rukave i krenete osvojiti svijet. Knjižnice i društvene mreže su najbolje mjesto za početi. Većina knjižnica rado će vas ugostiti, samo imajte na umu da je i tu organizacija i opet na vama. No to je najmanji problem, izdali ste knjigu!

6. Šest? Pa zar nismo gotovi?

Ne, nismo. Može vam se, tamo pod brojem tri, dogoditi da vas svi izdavači odbiju. No nije svaka odbijenica ista. Ako vas odbiju jer nemaju novaca, to je nažalost samo turobna stvarnost. No ako vas nekoliko izdavača odbije jer smatraju da tekst nije dovoljno kvalitetan, vrijeme je da propitate sebe i svoje pisanje. Osim u iznimno rijetkim slučajevima, ako nekoliko izdavača dijeli mišljenje, ono je obično točno. To ne znači da nikada nećete biti dovoljno dobri, to samo znači da na svojem rukopisu i svojoj vještini trebate još malo poraditi. A to je, zapravo, najmanji problem.

7. I, za kraj: nikad, nikad nemojte odustati. Pišite, pišite i još pišite, i kad-tad otvorit će se neka vrata, prozor, oberliht, ključanica. Vi samo morate biti spremni skočiti.