Kolumne

ponedjeljak, 8. svibnja 2017.

Robert Janeš | Ja hoću budan sanjati!


Morao sam svratiti do ureda s kojim surađujem zbog posla kojim se bavim. Čim sam ušao vidio sam ženu 25-26 godina staru koju su nedavno zaposlili. Izuzetno ljubazna i simpatična osoba. Prekrasnog osmijeha, onako dječji iskrenog kakvog se u ovo vrijeme baš i ne susreće na svakom koraku. Naročito mi se prošli put učinio takav. Hmm... ili je možda taj bio samo meni upućen? Dobro, dobro... taština radi - nije to bilo to. Više kao neko prepoznavanje s njene strane. A i ona se meni još na početku učinila nekako poznatom.

- Oprostite, mogu li Vas nešto pitati? - pitala me na odlasku, nakon što sam sa suradnicom završio dogovore oko posla. Pitala me onako, nekako potiho kao da pazi da nas drugi ne čuju.

- Paaa... da. Izvolite? - rekoh, ljubazno, što ljubaznije znam. Zapravo - oprezno. Ne znam je li se osjećao lagani tremolo u glasu.

- Vi ste bornaija? - Aaaaajme, pitala me za moje konspirativno ime s bloga!

- Aakh... aaa... khm... kako... a... ovaj, da... jesam... a kako vi to znate? - sa suzama u očima gledam kako se pod njenim toplim pogledom topi moja sposobnost mimikrije koja očito i nije ono najbolje što imam u životu, kako još nedavno smatrah.

- Pa, znate moja mama mi je neki dan rekla kako je na mojblogu prepoznala dečka njene dobre prijateljice iz gimnazije, prema jednom postu koji je napisao. I onda sam se ja sjetila Vas, kako se zovete, pa sam pomislila da bih Vas mogla pitati imate li vi veze s tim. Baš mi je drago da ste to Vi. Tako ste mi nekako i izgledali! - reče ona još ljepše se smiješeći!

E, da nije bilo tog osmijeha pobjeg'o bi ja glavom bez obzira. Ali nekako sam se uspio uvjeriti da nije opasno. Malko smo još popričali, rekla je na kraju da će i ona odsad čitati sve što napišem.

I sad hodam sunčanom stranom ulice i razmišljam: ako tako prepoznatljivo „pišem“ onda će oni znatiželjnici začas znati sve o meni. Mislim, nije da boli, ali...

Hodam i sjećam se: gimnazija. Prvi faks. Promašaj. Vojska. Drugi faks. Ok. Pa neko cvijeće, pa fotografije, pa...

***

... sjetim se tebe.

Imala bi sad 24 godine.

I bila bi svjesna mog pogleda divljenja i osjećaja ponosa što si moja.

Imao bi... A možda bi bio apsolvent na nekom fakultetu ili bi možda tražio sebe baveći se raznim aktivnostima, umjetnošću ili bi bio aktivist u Greenpeace-u ili Prijateljima životinja. Želio bih da si sretna, da si zadovoljna s tim što radiš, bez obzira na vrstu posla kojim se baviš. Gledao bih te kako se bezbrižno ljuljaš kao odrasla na ljuljačkama na koje sam te vodio dok si bila mala.

Obožavao bih trenutke kad mi svoju mladu mušku ruku osnaženu sportom kojim se baviš prebaciš preko ramena i kažeš „Stari, idemo na kavu? Daj, makni se malo od tog računala i posla, opusti se...!“
O da, siguran sam da bi znala da se uvijek možeš osloniti na mene kad zatreba.

Znala bi da me možeš probuditi svojim pozivom i usred noći kad treba doći po tebe jer si zaružila na nekom tulumu.

Znao bi da te čekam budan da se javiš jer nema javnog prijevoza tamo gdje se sad nalaziš i smišljam bukvicu koju ću ti očitati kad se vidimo jer si popio toliko previše da ti je zlo, a znaš moj stav prema alkoholu i sličnim „zabavama“ kojima pribjegavamo onda kad smo nesigurni u svijet oko sebe, a najviše u same sebe.

Ali ne bi te bilo strah nazvati i reći s osmijehom, ne tugom i zabrinutošću: „Tata, kći ti je bila malo nestašna, znaš... možda ćeš postati djed prije nego si se to nadao“. Ne bi bila zabrinuta, jer znala bi da ću te još više voljeti zato što me trebaš, imaš povjerenja u mene i znaš to pokazati.

Imao bi povjerenje u mene da te neću pogrešno razumjeti i kad mi ne možeš izreći sve svoje tajne koje jednostavno moraju biti tvoj način borbe sa samim sobom i tvoj način stvaranja sebe kao čovjeka.

A opet... i kad ne bi postao išta od onog što roditelji misle da im djeca (čitaj: roditelji) zaslužuju biti... i kad bi krenula putovima samo tebi razumljivim... ne bih te nikad napustio... ma koliko god to sad zvučalo ishitreno, uvijek bih pronašao mjesta na kojima se možemo sresti i biti sretni iz samo nama razumljivih razloga. Bila bi čovjek za kojeg bi s neskrivenom ljubavlju mogao reći: „Ova djevojka... ova žena... ona je moje dijete. Ovaj mladić... ovaj muškarac... on je moje dijete.“

Nikad nisi dobila ime... nikad nisi bio određen značenjem nekog imena...

U svakom slučaju ti si meni odredio jedan put kojim sam krenuo.

Možda si bila samo stara duša koja je sve svoje karme odradila i još joj je jedini zadatak bio dotaknuti moje srce i moj um ljubavlju toliko puta u životu potrebnom da se izvučem iz glibova osvojenih tako prečesto prevelikom brzinom upadanja, što pomnožena s masom tereta koji nosim bez razloga, rezultira upadom do nosa koji je pak od prevelikog ponosa dovoljno dug da se ne utopim u blatnjavoj vodi.

Bila si onaj stvor koji ljudi zovu anđelom i ja te jasno vidim u noćima među bezbrojnim zvijezdama kako mi se smiješiš svaki put kad pogledam gore, prema tebi. Kad pogledam u svoje srce i vidim svjetlo koje si unio u njega tako tiho i oprezno da nisam ni primijetio.

Hvala ti. Volim te, ma gdje bila sada. Što god radio, znam da radiš u skladu sa Stvoriteljem zbog koje si bio ovdje na tren, dotičući me Ljubavlju koje je dovoljno samo jedan trun pa da osvijetli onaj put kojim treba ići dalje.

I sad razmišljam... možda... možda bih te zvao Sanja, Sanjči.... ili bi dobio ime Sanjin... jer, znaš, ja sam još uvijek negdje duboko u sebi ona stara, luckasta sanjalica s početka naše priče.

***

Sanjalica
Sanjam, k'o neke
čudne leptire.
I vjetrove meke
što krila im mire.
Sanjam, da lete
kroz gustu i plavu
noć prepunu sjete.
A možda kroz travu?
I kada zaiskri rosna se zora,
kroz veo sanja noćnih, i mora,
saznanje se plaho javljati počne:
Ne! Bile to nisu fantazme noćne!
I razuma sjeme pukne k'o klica:
ja obična sam, dnevna sanjalica.

1 komentar :

Robert Janeš kaže...

Hvala na čitanju i smješku <3

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.