Kolumne

srijeda, 17. svibnja 2017.

Miroslav Pelikan | San


O čemu sanjaš prinče mrtvih ( ugaslih ) mora?
Oslobodio bi svoje trulo, trošno tijelo okova prošlosti, odbacio bi sva blaga koja si oteo i smjerno, ponizno, klečao ispod njezina prijestolja čekajući kratki trenutak vječnoga sjaja  i njezin hitri dolazak
Dodirnula bi te krilom plašta i ne pogledavši u tvoje izbrazdano lice, držeći glavu visoko, no, bio bi sretan, izgubljenik je dočekao rijetku milost, odahnuo bi i rekao sam sebi, napokon

O čemu još sanjaš gonitelju jedara i kentaura?
O trenu kada sve prestaje i ti samo gledaš u njezino lice tonući u crnilo očiju
Ona te i ne gleda, ne zamjećuje te, ti si bijedni ispljuvak mora a ona je vladarica labirinta a ne tek žena s obale

O čemu možeš sanjati starče što se uistinu naslanjaš na kormila?

O brodu, o brodu koji plovi u susret događajima koji se neće nikada i nigdje desiti, samo da brod izdrži

O čemu sanjaš vladaru s krunom od sjedina?

O danu kada je sve pošlo naopako i o vjetrovima koji su me nagnali (nagovorili) ploviti

Nema komentara :

Objavi komentar