Kolumne

četvrtak, 13. travnja 2017.

Sonja Smolec | Ankica Kale Morinjka: Kako su prošli izbori u našem mistu


Vrijeme sadašnje, tema aktualna – kako su tekli izbori u malom dalmatinskom mjestu koji su preslika države u malom.

Ankica Kale pravo je otkriće i osvježenje na domaćoj književnoj sceni. Piše jasno, tekst ekvilibrira između obiteljske drame, komedije i satire. Nema kod nje početničkih grešaka. Spisateljski stil je izbrušen gotovo do savršenosti.

Autorica, s obzirom da poznaje mentalitet ljudi o kojima piše, izuzetno oslikava karaktere svih likova. Rečenice su joj kratke, jasne, a opisi živopisni. Humor je vječiti pratitelj svake radnje, svakog dijaloga, pravog domaćeg, što bi se po narodski reklo – posprdnog, izrugujućeg.

Iz životopisa autorice odmah je uočljivo odakle joj tako poznavanje ljudi i sredine. Kao rođena Šibenčanka i prije odlaska na studij medicine u Zagreb, cijelim je svojim bićem upila život sredine iz koje je potekla.


Radeći kao obiteljski liječnik u Zadru imala je prilike mnoge upoznati u onim najintimnijim trenucima kad se pacijenti obraćaju liječniku, gotovo kao ispovjedniku od kojeg se očekuje pomoć, bilo duhovna, bilo tjelesna. Kroz njenu su ordinaciju prošli mnogi koji su očito ostavili dodatni trag i utjecali na njeno pisanje

Odnosi među likovima su savršeno ocrtani, predstavljeni su na način da čitajući knjigu svakog od njih imamo ispred sebe, ne kao portret već žive osobe s kojima taj čas možemo započeti komunikaciju. To je jedna od rijetkih osobina koje imaju samo izuzetno dobri pisci. Svojom karakterizacijom likova pomalo podsjeća na pisanje Ephraima Kishona.

No, Ankica Kale nam kroz ovaj roman otkriva i jednu drugu sebe – osobu koja izuzetno voli prirodu, i premda to kroz svoje pisanje ne ističe često, očito je.

„Došao svibanj i po livadama i strništima rascvjetali makovi. Na stotine ih je, na tisuće. Jutrom plaho pomaljaju glavice, a kad ih dotakne povjetarac, rašire svoje crvene haljinice i zaplešu...“

Oni koji nešto više poznaju književni rad Ankice Kale, prepoznat će u navedenom i Ankicu pjesnikinju. Nenametljivo, gotovo plaho, iskrsnu ovakvi opisi kao da se boji da će njima suviše ukrasiti oštrinu i krutost dalmatinskog kamena.

Kako to izgleda kad se u jednoj obitelji nađe četiri ili više članova, politički angažiranih? Da bi situacija bila zanimljivija, svatko od njih angažiran je i agitira za drugu političku stranku. Što se dešava kad na izbore dolaze nepokretni, što se očekuje od povratnika iz Amerike, što kad se prekrši izborna šutnja, na koje načine se to radi, a sve u ime izmišljene ili ponekad i stvarne proslave na kojoj se sve svodi na obilje „ića i pića“ ispod kojeg se skrivaju drugačije namjere: lažna obećanja, dijeljenje odgovornih mjesta zastupnika sela...

Kad ponire u karaktere svojih likova otkrivajući otvoreno u njima sve nijanse, od nježnosti, prkosa, zaljubljenosti, grubosti, lukavosti, koristoljublja... ona postaje sasvim druga osoba. Bez obzira na njihove mane, ne možemo u njenom pisanju ne osjetiti finu, tanku crtu nježnosti i privrženosti prema svakom liku posebno. Nitko nije savršeno loš ni savršeno dobar, za svačije ponašanje ima opravdanje, te se i ovdje vidi autoričina sposobnost psihološke analize likova a da o tome ne piše direktno.

Ovo je svakako knjiga koja se ne ispušta iz ruku za „nešto kasnije“. Autorici čestitke a čitateljima moje iskrene preporuke.

Naklada: Naklada Bošković, Split, 2017.

Nema komentara :

Objavi komentar