Kolumne

subota, 29. travnja 2017.

Robert Janeš | Oči boje neba


Dječak je jurio, probijao se kroz zrak topao od mirisa života u proljeće. Osvajao je sprave dječjeg igrališta brzinom pogleda odraslog muškarca koji ga je budno pratio.

Ljuljačka - ljulj-ljulj - Idemo dalje! -

Tobogan - penj-penj-vuuuuš - Idemo dalje! -

Penjalica, kućice, polunasukani brodovi, barke u pijesku, avioni što jure zrakom dječje mašte - sve je to osvojeno u vremenu kraćem nego što je meni trebalo za ovaj tekst, dovle!

Onda je ugledao tu malu kapelicu uz igralište.

- Idemo dalje! - rekao je i ne pogledavši čovjeka iza sebe.

- Normalno da idemo... kao da imam izbora. - mrmljao je muškarac samom sebi u bradu krenuvši za njim.

Dječak je zastao pred otvorenim vratima osvježen mirom koji je kuljao iznutra.

Na trenutak. A onda je ušao, odlučno, svojim malim koracima, sve do prve klupe, vukući pritom svojom malom ručicom pet puta težeg odraslog čovjeka.

Sjeli su. Tihi udah-izdah.

Muškarac je zamijetio, u jednom trenutku, kako dječak kao da, na neki čudesan način, komunicira s bljeskovima svjetla što se odbijaju od lebdećih čestica prašine u ugodnom polumraku. Bila je to vrsta komunikacije koju on nije uspio naučiti kroz sve svoje dotadašnje živote.

I onda opet ono iznenadno - Idemo dalje! -

Dječak je ustao tiho, ali odlučno. Muškarac za njim.

Pri izlasku, dječak je pogledao desno od vrata, u sjenu.

Čovjek je pogledao za njim u istom smjeru.

Dječak je kratko mahnuo očima boje neba, koje su prema njima zračile pogled ljubavi koja nema svoju dvojnost.

Jedino što je čovjek mogao učiniti, bilo je - zahvalno uzvratiti pogled.

Nema komentara :

Objavi komentar