Miroslav Pelikan | Zrcalo

Pogledaj se u zrcalo sjedokosi s krunom  guste kose, osjećaš bol u nogama a i srce te opominje, lađar bi mogao biti blizu ako izgubiš na oprezu, pogledaj se mirno, sličan si gradovima koje se opustošio uzaludno je tražeći na nepoznatim obalama

Krvotok ti zastaje od lika što ga staklo prikazuje, ne, to nisam ja, to je netko drugi

Priznaj i zrcalu i sebi, isti ste, sasvim slični, onaj u zrcalu je ponešto realniji, shvaća vrijeme, dok ti ništa ne razumiješ starče

Umoran sam, ispražnjen, zrcalo je tek (samo) odraz života a snovi se na njemu ne opažaju, jest, prepun sam zamišljaja i danas dok me zubi ostavljaju a kosu mrsi vjetar što jedra gura prema Južnom moru