Eto, baš mi po čitanju lijepog i zanimljivog eseja Zorana Hercigonje "Proust i njegov prustificiran ciklus romana", dolaze na um određene misli ...
"Riječi kao da niže nesiguran fetus u odluci da se otisne u stvarni svijet strepeći pred postnatalnom depresijom." (Zoran Hercigonja: Proust ...)
- I ... svaka čast!... Otisnuo se Proust, otisnuo ... i to još kako i koliko! Iako su njegove prve rukopise iz spomenutog ciklusa odbili neki od tada najznatnijih francuskih izdavača, između ostaloga odbio ga je i pisac Andre Gide (1869 - 1951) kao urednik jedne od izdavačkih kuća - uz obrazloženje (parafraz.) u pismu - da je to intimističko trkeljanje uz toliko teksta koje nitko normalan ne bi ni čitao ni objavio ... jer je neprobavljivo ... (malo sam pretjerao i karikirao, ali to je bit izrečenoga, kako sam je zapamtio) ...
Sigurno je da bi pisac, kao čovjek i osoba, trebao imati obzira prema čitatelju i čitateljskoj javnosti, uzimajući sam sebi određenu mjeru za ono što će napisati, izreći i objaviti ... . To je sklizak teren.
Pojedinci mnogo pišu i objavljuju, pritom ulažući (neki od njih) i vlastiti novac u objavljivanje svojih knjiga i romana, a ostvarenom prodajom ne mogu ostvariti čak niti povrat uloženoga. Tako da se čovjek pita: tko ima koristi od svega toga? Nema koristi niti pisac - koji je uložio vlastiti novac (bez povrata), a nema koristi niti publika - koja niti čita niti kupuje -!
Jer - na kraju krajeva - zapitajmo se: koga uopće briga za tuđe duševne eskapade i hiperprodukciju kao način popunjavanja privatnog viška vremena i liječenja malaksalog ega?
Kada su se tijekom 19. stoljeća, uslijed probuđene nacionalne svijesti, i u potrazi za starim piscima hrvatskim, pripadnici tadašnje naše intelektualne aristokracije razmiljeli Europom, a naročito Italijom i Bečom, pronašli su u skladištima starih venecijanskih tiskara određenu količinu tiskanih, ali nikada preuzetih knjiga naših starih pjesnika i pisaca dalmatinskih i dubrovačkih, poput "Robinje" i "Ribanja i prigovaranja". Bilo je tu djela raznih pjesnika, što poznatijih, što onih manje poznatih. Ti su naši stari pisci, naime, naručili u mletačkim tiskarama tiskanje svojih djela, plativši nekakav predujam, a ostatak su trebali platiti kod preuzimanja knjiga; no, međutim, kao što je očito, često nisu imali dovoljno novaca ili potrebe da preuzmu sve knjige, pa je dio njih tako ostao čekati neka bolja vremena u mletačkim spremištima.
Istraživači starina bili su oduševljeni svojim pronalascima. No, tko od vas, poštovani čitatelji i ljubitelji knjiga, tko je od vas i kada posljednji puta, samoinicijativno posegnuo za djelom kojega od naših starijih pisaca (prije 1800.godine napisanim); za kakvom Robinjom, vilom, Juditom ili pak Osmanom?
To su sve mahom sjajna i velika djela naše književnosti, danas poznata tek kao naslovi obrazovnog programa. Ako se ne čitaju baš danas, pitanje je, koliko su ta djela bila tražena i čitana u vrijeme svojeg izdavanja? Brojni, sve do 19. stoljeća sačuvani nepreuzeti primjerci baš i ne djeluju naročito ohrabrujuće.
Stoga se čovjek danas, posve opravdano i logično, pita: koji je smisao i svrha velike današnje hrvatske književne produkcije? Prevelika je zapravo i uzaludna svaka ona produkcija koju nije moguće prodati i financijski opravdati. Čemu pisati i tiskati, kad na tržištu nema potražnje? Tim više što znamo da u današnje vrijeme neprodani primjerci knjiga više ne čekaju u raznim magazinima buduće istraživače, nego idu ravno u reciklažu staroga papira.
Da sažmem: stari hrvatski pisci ne čitaju se danas, a nisu se čitali naročito niti u svoje vrijeme. Povijesno gledano, uspjeh osobenjaka poput Prousta i Joycea, bio je iznimka koja potvrđuje pravilo.
Budimo iskreni: na hrvatskom tržištu knjiga još se i prodaju možda svjetski klasici (radi društvenog prestiža i lektire) ili reklamirani strani aktualni bestselerski hitovi (prodaja više od 600 primjeraka smatra se uspjehom).
Rentabilno (isplativo i održivo) tržište za suvremene domaće (neafirmirane) autore praktički i ne postoji. U pravilu, izdavači i autori koji funkcioniraju na domaćem tržištu su oni čiji naslovi dobivaju državne subvencije i bivaju otkupljeni od gradskih knjižnica.
Sve ostalo najbolje bi se moglo opisati naslovom jedne Shakespearove komedije: Love's Labour's Lost (Uzaludan ljubavni trud).
"Riječi kao da niže nesiguran fetus u odluci da se otisne u stvarni svijet strepeći pred postnatalnom depresijom." (Zoran Hercigonja: Proust ...)
- I ... svaka čast!... Otisnuo se Proust, otisnuo ... i to još kako i koliko! Iako su njegove prve rukopise iz spomenutog ciklusa odbili neki od tada najznatnijih francuskih izdavača, između ostaloga odbio ga je i pisac Andre Gide (1869 - 1951) kao urednik jedne od izdavačkih kuća - uz obrazloženje (parafraz.) u pismu - da je to intimističko trkeljanje uz toliko teksta koje nitko normalan ne bi ni čitao ni objavio ... jer je neprobavljivo ... (malo sam pretjerao i karikirao, ali to je bit izrečenoga, kako sam je zapamtio) ...
Sigurno je da bi pisac, kao čovjek i osoba, trebao imati obzira prema čitatelju i čitateljskoj javnosti, uzimajući sam sebi određenu mjeru za ono što će napisati, izreći i objaviti ... . To je sklizak teren.
Mnogi pišu i objavljuju više nego što je njihova čitalačka publika (ako takva uopće postoji) sposobna pročitati i probaviti.
Pojedinci mnogo pišu i objavljuju, pritom ulažući (neki od njih) i vlastiti novac u objavljivanje svojih knjiga i romana, a ostvarenom prodajom ne mogu ostvariti čak niti povrat uloženoga. Tako da se čovjek pita: tko ima koristi od svega toga? Nema koristi niti pisac - koji je uložio vlastiti novac (bez povrata), a nema koristi niti publika - koja niti čita niti kupuje -!
Jer - na kraju krajeva - zapitajmo se: koga uopće briga za tuđe duševne eskapade i hiperprodukciju kao način popunjavanja privatnog viška vremena i liječenja malaksalog ega?
Kada su se tijekom 19. stoljeća, uslijed probuđene nacionalne svijesti, i u potrazi za starim piscima hrvatskim, pripadnici tadašnje naše intelektualne aristokracije razmiljeli Europom, a naročito Italijom i Bečom, pronašli su u skladištima starih venecijanskih tiskara određenu količinu tiskanih, ali nikada preuzetih knjiga naših starih pjesnika i pisaca dalmatinskih i dubrovačkih, poput "Robinje" i "Ribanja i prigovaranja". Bilo je tu djela raznih pjesnika, što poznatijih, što onih manje poznatih. Ti su naši stari pisci, naime, naručili u mletačkim tiskarama tiskanje svojih djela, plativši nekakav predujam, a ostatak su trebali platiti kod preuzimanja knjiga; no, međutim, kao što je očito, često nisu imali dovoljno novaca ili potrebe da preuzmu sve knjige, pa je dio njih tako ostao čekati neka bolja vremena u mletačkim spremištima.
Istraživači starina bili su oduševljeni svojim pronalascima. No, tko od vas, poštovani čitatelji i ljubitelji knjiga, tko je od vas i kada posljednji puta, samoinicijativno posegnuo za djelom kojega od naših starijih pisaca (prije 1800.godine napisanim); za kakvom Robinjom, vilom, Juditom ili pak Osmanom?
To su sve mahom sjajna i velika djela naše književnosti, danas poznata tek kao naslovi obrazovnog programa. Ako se ne čitaju baš danas, pitanje je, koliko su ta djela bila tražena i čitana u vrijeme svojeg izdavanja? Brojni, sve do 19. stoljeća sačuvani nepreuzeti primjerci baš i ne djeluju naročito ohrabrujuće.
Stoga se čovjek danas, posve opravdano i logično, pita: koji je smisao i svrha velike današnje hrvatske književne produkcije? Prevelika je zapravo i uzaludna svaka ona produkcija koju nije moguće prodati i financijski opravdati. Čemu pisati i tiskati, kad na tržištu nema potražnje? Tim više što znamo da u današnje vrijeme neprodani primjerci knjiga više ne čekaju u raznim magazinima buduće istraživače, nego idu ravno u reciklažu staroga papira.
Da sažmem: stari hrvatski pisci ne čitaju se danas, a nisu se čitali naročito niti u svoje vrijeme. Povijesno gledano, uspjeh osobenjaka poput Prousta i Joycea, bio je iznimka koja potvrđuje pravilo.
Budimo iskreni: na hrvatskom tržištu knjiga još se i prodaju možda svjetski klasici (radi društvenog prestiža i lektire) ili reklamirani strani aktualni bestselerski hitovi (prodaja više od 600 primjeraka smatra se uspjehom).
Rentabilno (isplativo i održivo) tržište za suvremene domaće (neafirmirane) autore praktički i ne postoji. U pravilu, izdavači i autori koji funkcioniraju na domaćem tržištu su oni čiji naslovi dobivaju državne subvencije i bivaju otkupljeni od gradskih knjižnica.
Sve ostalo najbolje bi se moglo opisati naslovom jedne Shakespearove komedije: Love's Labour's Lost (Uzaludan ljubavni trud).
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.