Kolumne

četvrtak, 13. travnja 2017.

Zoran Hercigonja | Proustov prustificiran ciklus romana - reanimacija identiteta


Na prvi pogled Proustov prustificiran ciklus romana „U traganju za izgubljenim vremenom“ nije ništa drugo do li cendranje djeteta zarobljenog u pluteni čep. Poznavajući činjenicu da je sam Proust boravio u zatvorenoj sobi, zidovima obloženim plutom, nije ni čudo da je u rečenice svojih romana cendrave nostalgije, utkao upravo toliko suptilnosti i upitne nježnosti. Izolacija s vremenom vodi do gubitka osobnosti odnosno identiteta. Sve to rastezanje po krhotinama sjećanja, potraga je za poljuljanim identitetom; nostalgični ciklus samoironije u obliku socijalnog pojmovnika tadašnje elite.
Kilometri dugačkih rečenica i lizanje stranica baš svakog intimnog trenutka daju naslutiti da se radi o autobiografskom sjećanju vremena kada je sunce bilo puno toplije nego danas, kada su zemljom koračali živi ljudi socijalnih prilika Proustovog vremena.
Proustov stil pisanja je začudo očišćen mogućih stilskih mikstura. On dosljedno omata monstruozne rečenice zbunjujuće interpunkcije oko stupa vlastite tuge i jadanja za prošlim vremenom. Proustov ciklus romana, predstavljen je kao roman toka svijesti, ali prije bi se reklo da su to krivudavi memoari čovjeka koji očajnički traži azil među ljude svojeg aktivnog života. Proust je vrlo rano prestao aktivno živjeti. Vrlo rano je legao u inkubator svoje otuđenosti od svijeta. Dakle ostala su mu samo sjećanja. Dobar dio ljudi uz koje se osjećao „živim“ davno je preminuo ili tragično skončao poput njegove Albertine, a time je gotovo pogubno završio i njegov identitet. Zbilja u kojoj se kretao i prebivao, prestala je postojati izvan njega. Ona se odigravala samo unutar granica njegova uma i sjećanja. No sjećanje ne zastaje na „prisjećanju“, nego na oživotvorenju i proživljavanju trenutka koji je u zbilji prošao, ali ostaje živ zapisan u sjećanju. Proživljavanje trenutka koji je prošao; virtualna rekonstrukcija kroz moć opažaja, svijesti i sjećanja, jesu ono čemu je Proust težio pišući svoje romane. To je donekle usporedivo s interpretacijom pjesme. Pjesmu je moguće interpretirati jednostavnim čitanjem. Ali pravu bit i suštinu pjesme usvajamo proživljavajući trenutak u kojem je nastala; odgonetavajući trenutak onog nečeg iz čega je niklo nešto takvo promišljeno i produhovljeno. Monstruozno duge rečenice imaju ujednačen slijed u semantičkom smislu: pokušaj, promašaj, ponovni pokušaj, promašaj, pogodak, izmicanje, naredba, isprika, opravdanje, smijeh, strah. U jednoj rečenici se izokrene toliko intelektualnog „svršavanja“ s ciljem da se što bolje i što vjernije izrazi trenutak preminule zbilje.

Romane prati patološko analiziranje i sitničarenje oko čitatelju potpuno beznačajnih ogleda. Riječi kao da niže nesiguran fetus u odluci da se otisne u stvarni svijet strepeći pred postnatalnom depresijom. Roman ima likove, radnju i opise; štoviše pretjerane opise nebitnoga poput opisa nedavno snimljene crno bijele fotografije loše kvalitete. Ali likovi su plastični, voštani kao lutke u panoptikumu. Karakteri likova su isprovocirani i pretjerani. Naravno da je svrha romana oživljavanje, reanimiranje prošlosti i obnavljanje skrhanog identiteta razgolićenog infanta, ali ipak hipersenzibilna inseminacija u vidu ocrtavanja karaktera likova, umanjuje vrijednost pravog, zbiljskog karaktera gledano objektivistički. Likovi su jednostavno reanimirani mrtvaci: nešto između maglice i dima. Zavrzlama „U traganju....“ uopće ne završava. U posljednjem romanu iz ciklusa: „Pronađeno vrijeme“ radnja nema završetka; ostaje visjeti u zraku stvarajući dojam nedovršenog romana, koji se spaja s početkom ciklusa i ponovno vrti u krug. Izražena želja za rekonstrukcijom skrhanog identiteta, nadišla je samog autora u pogledu težnje za besmrtnim.

Proust želi nagnati čitatelja da oživi i proživi biografiju njegove osobne ispovijesti nadajući se da će tako održati živom vlastitu osobnu imaginaciju koja je prestala postojati u trenutku ustoličenja u inkubatoru od pluta. Monstruoznim rečenicama Proust izražava svoju očajničku želju da u nasljedstvo svijeta ostavi osobnu biografiju očajnika kojem je upravo odzvonilo. Opetovani krug lamentacija i neugaslih hipersenzibilnih sjećanja „cendravog djeteta“ jedino je što je ostalo kao dokaz čovjekove težnje i potrebe da vlastitu fizičku propadljivost ovjekovječi u oživljenom sjećanju čitateljske publike.

Nema komentara :

Objavi komentar