Kolumne

ponedjeljak, 17. travnja 2017.

Daniela Bobinski | Gledajući rijeku


Rastoke




Tvoja glatka put, šumovite kose
zazivaju dodir čeznutljive ruke moje,
i bijelom bih pjenom zabijelila lice
pa da bude meko i čisto ko tvoje.

A biserje tek koje toči se niz kamen
pod blagim suncem što kroz granje sja,
igraš se njime ko žena što nisku,
oko vrata prebire oka spuštena.

Onda pjesma ta što je pjevaš tako snažno
preplavi mi grudi i dah oduzima,
a u dnu mirnom, posve nepomičnom
prene se mahovina iz čarobna sna.

Ti je nježno maziš, kažeš: snivaj samo
i ona se tek promeškolji malo,
pa videć kose trave, što zelene se njišu,
utone u san opet polagano.

A tek korak dalje već juriš niz stijenje
zadivljena stojim pred silinom tom
pod slap da je stati uzdignutih ruku
osjetit tu snagu u cijelom biću svom.

Gledam te i mislim: ti si kao život,
ponekad zanos , nekad samo san,
snaga što sve lomi il zastala pred branom,
tečeš , uvijek ideš…sutra je novi dan.


(2004. Rastoki )




Nema komentara :

Objavi komentar