Kolumne

nedjelja, 9. travnja 2017.

Ana - Marija Posavec | Dominikovo svjedočanstvo


Sklonili smo se iza zida da nas ti progonitelji bez savjesti i etičnosti spram ljudskoga roda ne vide. Pružio sam joj platnenu vrećicu, a ona mi je odvratila:

–  Neka te ne grize savjest, Dominik. Tako je moralo biti. Ako koji i iskrvari, nije mi žao. Trebala sam pucati i prije nego ti je razbio nos.

Još uvijek razmišljam o tom događaju.

Ruke su mi drhturile kao da sam se pomokrio. U nju sam gledao nekako smeteno, kroz dva umrljana stakla naočala na kojima su se zadržavale kapljice kiše. Začudo, nos mi nije bio napuknut, naočale mi nisu bile razbijene – tek su se malo izvile.

Te listopadne noći, da mi je netko rekao da ću biti otet i isprebijan zbog svog uredničkog posla u novinskom glasilu te da će mi jedna od najboljih i najomraženijih novinarki spasiti život – ismijao bih ga kao pseto i otjerao iz ureda. Do tog sam trenutka mislio kako mi je to življenje bezvrijedno, a ona, neustrašiva i nikad sklona baš takvim ekscesima pojačane ženskom naravi, odlučila je pronaći me, zaštititi pištoljem koji je, objasnila je kasnije, davno nakon smrti oca prepisala na svoje ime i njime naučila rukovati na plaćenom tečaju. Još uvijek si ne mogu razjasniti je li ona, kad je završavala novinarstvo na fakultetu, uistinu bila svjesna da će dugu cijev morati potezati na nekoga? Njezina me mirnoća strašila, njezina sigurnost – još više.

U vrećici, koju sam uspio zgrabiti i ponijeti sa sobom kad je, onako luđački uskočila među petoricu i zaprijetila pištoljem, nosio sam opasne novine iz dvije tisuće i pete godine; one irelevantne, po nekim glavešinama iz županijskoga ureda naše metropole; one koje su otkrivale, s Jeleninim potpisom, toliko puno istine napaćenom našem puku. Puku koji je često zanemario ono što piše ona, ono što odobravam ja, ono što nam nevoljko amenuje „šef“.

–  Idi u auto. Evo ti ključevi – bila je sasvim smirena dok mi je govorila. Takvu je nisam poznavao. Da je malo pomaknuta, da radi na svoju ruku puno stvari i da savršeno odrađuje posao novinarke sam znao; ali da je u stanju tako se transformirati u nepoznatu mi ženu... Nisam mislio. Pograbio sam joj ključeve iz ruku i u nekakvom nezgrapnom polučučnju otfrknuo do crnog Opela. Kad sam ušao i upalio ga, ruke su mi se tresle još gore.

I tad sam shvatio da sam jebeni - šonjo.

Cijeli sam život bio upravo to. Jebeni šonjo koji radi u novinskoj redakciji, glavni urednik i potrčko koji se boji svoje sjene. Posao - ma divan, sve stoji, ali - strah? Jelena, taj opičeni i na svoju ruku ćaknut ženski stvor, te me večeri naučio kako ga slomiti.

Još je neko vrijeme iza zida promatrala slijedi li nas tko, repetirala je pištolj za svaki slučaj i požurila preko ceste u podzemnu garažu gdje sam ju, u autu, čekao.

Uletjela je brzo na suvozačevo sjedalo. Nisam ju pogledao, samo sam prebacio u prvu, stisnuo gas i krenuo. Čak me i ona čudno pogledala. Spremila je potom to vatreno oružje pod sjedalo i nekako – odahnula.

Bilo je to sinoć.

Jedan dan i još jedna večer prošli su u nekakvom miru. U redakciji sam bio samo ja, ona je, prije cijelog ovog cirkusa, zatražila godišnji. Danas me ponovno iznenadila kad sam završio s poslom i izašao iz zgrade. Ne mogu reći drukčije, lagao bih da tvrdim suprotno – prošao me strah da me opet tko ne zgrabi i nekamo odvede. Jer puno znam. Jer njoj, Jeleni, dajem punu potporu, bez obzira na one što nas financiraju, da piše istinu. Da iznese činjenice koje je uspjela istražiti i prodrmati cijeli županijski ured, odvjetničku komoru. Da bilježi neizvrnutu stvarnost običnomu čovjeku, da ju ne uljepšava... I da nikome, dao Bog, za to ne odgovara. Kako nju da ne cijenim kad jedino ona ima petlje, gotovo muška muda pisati na taj način?

Dočekala me vani, u svom crnom samovozu, dolsovno pred zgradom. Spustila je prozor suvozačeva stakla i odvratila:

– Upadaj. I večeras ćeš kod mene spavati.

–  Jele, ne brini... Ne želim te inkomodirati, uzela si odmor. Bit ću ja dobro – pokušao sam se nekako suprotstaviti, izbjeći novu mogućnost prijetnji; uistinu joj nisam htio smetati, ali izašla je van iz automobila i pogledala me prodornim plavim, pomalo umornim očima:

– Nisam večeru spremala bez veze. I ne svađaj se sa mnom, Dominik. Ako brinem, onda brinem. Ulazi u auto i ne cvrkutaj. Moramo još popričati o svemu, jučer smo zaspali kao zaklani.

Pošao sam s njom.

Razgovarali smo dugo u noć, nakon pojedene tjestenine s piletinom i nekom žnj spravljenom salatom. Nismo još uspjeli razraditi plan što i kako napraviti. Jasno sam znao da joj je zbog svega što je dosad proživjela – puknuo film. Imala je, tad sam shvatio, toliko mnogo veza u kriminalističkoj policiji, poznanstava koja je stvarala i skupljala kao porazbacane špekule, dok se kretala po terenu i pisala za te naše usrane novine.

Tek sad sam to shvatio...

Sjedim u njezinom naslonjaču i gledam ju dok spava. Kao samac sred svemira, gledam ženu za kakvu sam mislio da postoji samo u akcijskim filmovima. Mislim da spava mirno, nadam se da sanja nešto ugodno. Pitam se progone li ju oni pucnjevi i hoće li joj danas, možda, na vrata banuti policija, u jutarnjim satima...?

Možda nisam još podoban da ju čuvam, naučila se ona sama čuvati.

Noćas ću je samo – gledati.

Nema komentara :

Objavi komentar