Kolumne

četvrtak, 23. ožujka 2017.

Slavica Gazibara | Špilja



Kad oslobodimo prostor i iznesemo stvari iz kuća i stanova, i zidovi ostanu prazni, guše nas jer još nas u njima toliko ima. Živimo mi sa stvarima, žive one s nama. Upijaju naše osjećaje. Čuvaju ih. Ormari, zatvoreni, nijemi, ponekad zatrpaju čitavu sobu i postaje nam tijesno. Njihova hladna ogledala proždiru naše ostatke, iz njih viri bijes i očaj. Treba izaći!

Ovih dana šuljamo se proljeće i mi trgovima, parkovima, mameći na prijevaru lepršavost i toplinu sunca, istovremeno puštajući vjetar da ohladi zimske sanjarije. Nožni palac, virtuozno iskrivljen udesno, spomen na oca, prpošno označava smjer, dok ostali tromi komadi jedva prikrivajući napor da ostanu u cjelini, tumaraju naslijepo.

Ipak, povratak kući rutinski je dobrodošao.

Zaključavajući vrata svoje špilje, od tuđih pogleda branimo sve svoje strahove, neostvarene nade i samoće. Taj log, ma kakav bio, naše je utočište. A stvari? Šute one i trpe naše nezadovoljstvo, urotnički nas vežući uz sebe, a baš ta simbioza pretvara špilju u dom, podsjećajući da negdje ima i onih s manje sreće. I da - sutra je ipak novi dan.

Nema komentara :

Objavi komentar