Patnje mladog autora XXXV.

MEDIJSKO NEBO POSUTO STARLETAMA

Piše: Jelena Hrvoj

Potaknuta nedavnim tekstom kolegice po peru Tanje Radman, odlučila sam se i sama dotaknuti teme samo prozvanih intelektualaca i pisaca upitnog morala. Svako malo naletim na zgražanja vezana uz knjige naših starleta i starletana (ili kako ih već nazvati?). Osobno nikada nisam pročitala ni jednu od tih knjiga (pokušala sam, ali nemojte nikome reći), no načitala sam se komentara ljudi koji jesu. Svi se zgražaju nad tekstom kao da su očekivali nešto dubokoumno od strane osoba koje su odlučile prezentirati se javnosti u raznim moralno upitnim svjetlima. Daleko sam od zaključka da su naše starlete i starletani glupi. Ti ljudi jako dobro znaju što rade. Ti ljudi jako dobro znaju što pokreće mase.

Negdje, u nekom periodu, postalo je i više no normalno da nas mediji bombardiraju glupavim vijestima koje se vrte oko života nekih tamo ljudi čije životno postignuće nikada neće biti od važnosti za opće dobro. Zašto onda mediji prezentiraju takve vijesti? Pitajte medije. Želi li narod uistinu takve vijesti? Izgleda da želi. Ipak, da se malo češće pridodaje pažnja ljudima koji su u stanju napisati nešto kvalitetno, bez da izbacuju reproduktivne organe ili aludiraju na njihovu upotrebu, tko bi se oko njih mogao prepucavati? Tko bi se mogao zgražati nad nečim što je kvalitetno?

Vratimo se na onaj dio sa kojim sam započela. Dakle, moja kolegica Tanja odlučila je posjetiti promociju ili-ti-ga pred-promociju (?!) naše poznate starlete. Na kraju svega ispostavilo se da je na promociji prisustvovala jedino ona i horda novinara. Ti isti novinari se, na primjer nikada neće pojaviti na njezinoj, mojoj ili ičijoj promociji koju bi eventualno bilo lijepo prezentirati, pa iako samo jednom popratiti. Zašto? Pokušajte mi vi odgovoriti.  I daleko od toga da je netko od nas gladan medijskog prostora (govorim u svoje ime i ime književnica koje poznajem). Mediji nam ne trebaju kako bi nahranile svoj ego. No, mediji donose za sobom nešto divno, upravo ono za što su predviđeni- približavanje osobe i djela javnosti. Čim više ljudi čuje za naše knjige, tim je veća šansa da će isti ti ljudi i posegnuti za knjigama. Logično. I tako se opet vraćamo na ono što ja nazivam efektom „50 nijansi s(nj)ive“. Cijeli svijet zna da su knjige loše. No isti taj svijet pokretan je znatiželjom koja tjera mase da uhvate u ruke ono što je netko drugi popljuvao, samo kako bi i sami kasnije iz prve ruke mogli pljuvati. Zašto je onda tako teško okrenuti svijet na masovnu pohvalu? Nije da ne postoji, ali nije toliko bombastična kao loša kritika.

Razmislite o tome sljedeći puta kada ćete na polici ugledati knjigu nekoga tko iskače iz paštete komercijalnog medijskog svijeta. Sjetite se i naše nagrade „Kiklop“ i razmislite što je to prvo što vas asocira na spomenutu nagradu. Koliko ćemo „Kiklop“ trakavica još prožvakati prije nego mediji shvate koliku moć za štetnim ustvari posjeduju? Ili ipak možda jako dobro shvaćaju? 😉