Kolumne

srijeda, 15. ožujka 2017.

Miroslav Pelikan | Vatra


Dok si s mukom palio vatru, razmišljao si o vremešnosti svoga tijela, osjećajući njegov raskorak s rasplamsalim željama, jer dok je kost postajala sve krhkija, jedino se um  oslobađao rušeći nametnute ograde
Plamen se lijeno nevoljko uzdiže i obasjava tvoje izbrazdano lice na obali mirne vode
Okružuje te potpuni muk, svečana tišina noći uz pucketavo kikotanje slabe vatre
Podižeš glavu opletenu teškom krunom sjedina i promatraš zvjezdano nebo, sam si, zvijezde su jedini svjedoci tvojih zbrkanih misli
Liježeš pored vatre naslanjajući glavu na ružni komad naplavljenog drva , još je vlažan i mrmori nerazumljive priče
Isti ste, njega je izbacila tiha rijeka a tebe su brzopleti koraci dovukli do njezinih sprudova
Opipavaš njegovu vlažnu površinu i prepoznaješ se, slični ste, on je sam i mokar a ti, ti sam i suh.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.