Miroslav Pelikan | Tiha rijeka

Stojim posve nepomičan na obali tihe rijeke, oči poniru u zagušljivu močvaru dok me isparenja obavijaju umjesto dodira vila vode upitno me gledajući zluradim očima
Ne čuju se nepovratni udarci vesala u vodu, lađar je daleko, iza visova što se ne vide no ipak, guši me teret prijeđenih koraka  uzalud
Od djeteta se pretvaraš u starca u tren oka ne zapažajući mijene i sada si ovdje, na rubu, između tla i vode
Pomišljaš kako bi bilo opravdano osvrnuti se i prepoznavati sa smiješkom ili se mrštiti uz gnjev sjenki prošlosti

No ne osvrćeš se, duboko utonule noge u mokrom pijesku, u gustom blatu ne dopuštaju ti , zarobljen si, dolazak te zatočio u nepomak na obali samotne rijeke dok tvoj ustrašeni pogled prelijeće vrhove nevidljivih gora, vješto okreće trbuh toplim zrakama, snatreći o  danima pritajene svjetlosti