Krunoslav Mrkoci | Satirična poezija ismijavanja i izrugivanja. Prikaz tradicije

Društvo i njegove aktere treba ismijavati u javnim djelima i u djelima koja teže tome da budu umjetnička, jer to je jedan (jedini) način da se kroz humor i ismijavanje te pojave dokumentiraju kroz umjetnost, kao i samo vrijeme, a s druge strane, takve pojave se kroz taj humorno-satirički pristup razotkrivaju; razotkriva se istina o njima i kroz umjetničko djelo postaju arhetipski primjer satiričkog pristupa stvarnosti.

No, ne ismijavaju se tek društvene konvencije i norme, već i anonimni pojedinci koji su pjesniku na neki način "stali na žulj". Primjeri takvog pjesništva ismijavanja, podrugivanja, pa čak i vrijeđanja na osobnoj razini, možda nisu lijepi i sasvim etički, ali su ljudski i kao takvi dio života.

Najpoznatiji predstavnici takve humorno-satiričke poezije ruganja i ismijavanja su pjesnici poput Katula, Villona, potom Rimbaud, a od naših zasigurno Janko Polić Kamov. U djelima tih pjesnika susrećemo ponekad (često) neke opscene riječi i izraze ili u svakom slučaju jasne aluzije na njih, ili spominjanje tradicionalno ne-pjesničkih dijelova ljudske anatomije. U svakom slučaju navedeni pjesnici upotrebljavali su izraze, riječi, aluzije koje nisu spadale u rječnik dobrog odgoja građanskog društva niti jednog vremena. Upravo zbog toga su ti pjesnici i zanimljivi nama danas, i autentični: krenemo li od Rimljanina Katula iz 1. st. pr. Krista koji je upotrijebio izraz: "nabijem vas sprijeda i straga", preko Villona, majstora balade i velikog francuskog pjesnika iz 15. vijeka, do Rimbauda iz druge polovice 19. st. koji pjesnički bujno opisuje u pjesmi "Čučanje" pražnjenje crijeva nekog biskupa ili činovničića, notara koji visi o lancu svog sata, limenu glazbu i paradu u gradu, itd.

Naš Janko Polić Kamov, na prijelazu 19. u 20. st. bio je, u smislu društvene malograđanštine i društvenih konvencija, izrazito buntovan i revolucionaran pjesnik što govore nazivi njegovih djela poput Psovka, Isušena kaljuža, Ištipana hartija, itd. Pjesnik Kamov koristeći himnički stil i imena biblijskih likova staroga zavjeta, naturalistički ogoljeno iskazuje porive probuđene seksualnosti, tako jasno izražene u biblijskom motivu prvoga, iskonskog grijeha kao sasvim normalnog i prirodnog čina.

Ne znamo je li Kamov (koji se tako nazvao prema starozavjetnom Hamu ili Kamu, sinu Noinom, kojega je otac prokleo jer ga je zatekao gologa i ismijavao njegovu golotinju dok je spavao) čitao Rimbauda, ali obojica kao ideju bijega, slobobode i društvenoga prekršaja spominju u svojim pjesmama kao motiv Ciganku, i bijeg s Cigankom, da izrode djecu strasti, senzualnosti i preljuba - dakle: slobode.

Matoš je Kamovljeve pjesme posprdno nazvao poezijom "pljucanja i lizanja", ali u kasnijim zapisima, ipak je priznavao važnost Kamovljevu postupku društvene pobune u književnosti.