Bože Bilobrk | Pjesnici su čuđenje u svijetu

"I danas me spopadne smijeh kad se sjetim svog prvog školskog izleta u Split. Išao sam u prvi razred osnovne škole i za mene je to bio pravi doživljaj, jer sam  sve do tada Split mogao  promatrati  jedino iz automobila kada bih s roditeljima odlazio u Omiš  posjetiti  tetku.

Obišli smo sve važnije znamenitosti; od katedrale Sv. Duje, Dioklecijanove palače i na kraju zološkog vrta na Marjanu. Nevolja  se dogodila kada smo se  pred povratak odlučili za posjetu   Grguru  Ninskom.

Imao sam snažnu potrebu da odem na zahod, ali problem je bio u tome što ga nigdje nije bilo na vidiku. Iako sam imao dojam da ću se svaki čas popišati u gaće, ipak sam odlučio izdržati do povratka kući. Mogao sam kao i u svome selu jednostavno stati iza nekog grma ili stabla, ali smatrao sam da to nikako ne bi bilo u redu, jer Split je ipak grad, civilizacija i da bih, ako to učinim tu, zagadio okoliš".

Bit će da sam ispisao jedno pola stranice, kad li je mater pokucala i ušla u moju sobu. Prije četiri mjeseca počeo sam aktivno trenirati boks. Budući da sam imao nešto ušteđevine, predložila mi je da zajedno odemo u Sinj i kupim si novu torbu za trening.

„A, zašto ti ne bi otišla umjesto mene?“, predložio sam. „Počeo sam pisati novu priču i želim je što prije završiti.“ Gledao sam prije neki dan u kineskom dućanu preko puta hotela. Imaju lijep izbor sportskih torba. Ti izaberi koju hoćeš.

„Dobro, može“, pristala je. Dao sam joj karticu, napisao sam na komadić papira pin i ona je otišla. Vratila se vrlo brzo, nakon dvadesetak minuta, što me je pomalo iznenadilo. Vozila je jedno kilometar i pol i ostala bez goriva. Baš kao i ja prošli tjedan, jer mjerač količine na kontrolnoj ploči našeg Peugeota u zadnje vrijeme ne radi kako treba. Već sam nekoliko puta imao namjeru odvesti ga kod  mehaničara na popravak, ali kako je auto stalno bio u điru, to nisam stigao učiniti.

„A, ništa sad“, rekla je. „Uzet ću kantu i bicikom otići u Sinj po gorivo.“ Usput ću ti pogledat torbu.„Možda je ipak bolje da ja odem“, rekao sam. „Ti još ne znaš kako se na biciklu mijenjaju brzine, a ja sam i u boljoj kondiciji, .“

„Ali, vani je velika vrućina.“ Ima bar 30 stupnjeva. Ne bih htjela da se mučiš. Ali, ako već hoćeš, bar pričekaj popodne, nek vrućina malo kala..To mi neće biti nikakav problem“, odvratio sam. Pronašao sam u garaži kantu od pet litara i gumu. Spremio sam ih u jednu veliku vrećicu, sjeo sam na svoj bicikl i krenuo u Sinj. Iako je trebalo voziti tek šest kilometara, shvatio sam da je mater bila u pravu. Stvarno je bilo prevruće. Uz to sam i popodne imao trening. Dovoljno da se satarem totalno.

Kada sam stigao u Sinj, više nisam imao volje tražiti i torbu, pa sam samo kupio gorivo i odvezao se natrag do auta. Otvorio sam rezervar, ugurao gumu u kantu i potegnuo. No, čim bih drugi kraj ugurao u rezervar, gorivo ne bi dalje teklo. Kada bih potegnuo ponovno, tako bih i popio dovoljnu količinu zbog koje sam mislio da ću ili povratit ili se ugušit.

I tako dva puta. Kada sam je konačno ispraznio, spremio sam nju i gumu u gepek. Prošao sam za volan, okrenuo sam ključ i automobil je upalio. Bilo je najjednostavnije i bicikl spremiti u gepek i odmah se vratiti kući, ali gepek je bio pretijesan, a stražnja se sjedala nisu mogla do kraja poleći, tako da sam bio primoran prvo odvesti bicikl kući, a zatim se pješice vratiti po auto. Dok sam sjedao na  biciklu sit od vrućine i goriva opazio sam uz cestu tek malo niže mene, dva prometna policajca oslonjena o policijsko auto. Sigurno ni  nije njima bilo lako stajati tu po ovakvoj žegi. Jedan je čak bio na sebi imao i  dugi rukav. Pri prolasku sam im ljubazno  zaželio dobar dan.

Kada sam stigao kući, prvo sam ušao u sobu, ostavio  ključeve, mobitel i novčanik na stolu i otvorio ormar. Morao sam presvući majicu, jer je ona koju sam imao na sebi bila  skroz mokra od znoja. Čim sam to učinio, zgrabio sam ključeve i vratio se dosta brzo do auta.Policajci su i dalje stajali na svome mjestu. Više je bilo i glupo da ih opet pozdravljam. Tad sam se sjetio da sam pogriješio što nisam ponio i novčanik, jer u njemu je bila moja vozačka dozvola i ostali osobni dokumenti. Nisam htio da me policajci kazne ako me kasnije zaustave. Dakako, mogao bih se u tom slučaju izvući tako što bih im objasnio cijelu situaciju, ali onaj u dugom rukavu čije ime ovdje ipak neću navesti poznat je kao nervozan tip koji ni vlastitom ocu ne bi oprostio, a upravo su takvima kao po kazni, dodjeljivali, da ordiniraju u mome kraju.

Dakle, najbolje mi je bilo vratiti se po novčanik. To sam i učinio i uhvatio put pod noge. Na leđima sam mogao osjetiti njihove poglede, dok mi se majica ljepila za tijelo.

Samo, ovaj sam  put na stolu ostavio ključeve, što sam naravno otkrio tek kad sam u novoj majici ponovno došao do auta. Ni sam ne znam kako sam ih uspio zaboraviti. Bijesan, počeo sam psovati sve psovke koje su mi u tom trenutku pale na pamet, da su se čak i policajci stali pogledavat između sebe. Ma, krasno, pomislio sam. Samo mi još treba da me zaustave dok se budem vraćao i napišu kaznu zbog narušavanja javnog reda i mira.Ma da sam samo malo  mislio glavom, sada bih sjedio za stolom u svojoj sobi i pisao! I što da radim?, pitao sam se.Više nisam imao nimalo volje vraćati se pješice.Jedino da  nazovem majku i kažem joj da mi biciklom donese ključeve? Nego je ovdje bila nizbrdica, pa nisam bio siguran hoće li mater znati dobro zakočit. Onda sam zaključio da mi je ipak pametnije, da to obavim sam.

„Dobar dan, jeli vam vruće?“, odvažio sam se i pozdravio uljudno policajce dok sam prolazio pokraj njih. Učinio sam to više od straha da će me zaustavit što sam maloprije onako psovao. „Ma, nije loše ni ovako“, škrto je, mjereći me podozrivo, odpovrnuo policajac u dugom rukavu. Odahnuo sam s olakšanjem kada sam prošao mimo njih.

Kada sam konačno dovezao automobil kući, bila su dva sata. Nabrzinu sam se istuširao i vratio za stol. Trening je bio u četiri, pa sam mislio da će mi uspjeti da još nešto napišem. Nastavio sam priču o svom školskom izletu.

"Tada sam u Đardinu prvi put vidio visoki spomenik bradatog čovjeka u svećeničkom habitu, sa šiljastom kapom na glavi, na čijem je vrhu bio križ. U lijevom naručju držao je otvorenu knjigu, a desnu ruku podignutu u zrak.

„A, tko je on?“, upitao sam učiteljicu.

„To ti je Grgur ninski, hrvatski biskup.“ Bio je veliki borac za hrvatsku državu i hrvatski jezik.

Ako je zaista bio ovako velik, onda njegovim neprijateljima koji su se borili protiv njega sigurno nije bilo lako“, zaključio sam brzo.

Ne znam kojiko je on zapravio bio visok“, reče mi učiteljica. „I, kada sam rekla borac, nisam mislila da se borio s rukama i oružjem, već svojim pisanjem i govorima“, nastavila je dalje, vadeći pritom bočicu iz torbe, jer, kako nam je objasnila jednom prigodom, morala je češće  mućati zub. Valjda su zbog te njezine vode, u razredu su uvijek okolo nje  kružile vinske mušice. Tada mi je i sinulo! Iskoristio sam priliku i zašao iza jednog grma, na brzinu prolio koka kolu i popišao se u bocun, gurnuo ga  u džep i sav ozaren pridružio se ostalima."

Moju pripovjetku, prekinulo je ljutito zavijanje i cvilež susjedovog psa. Očito nije mario po cijeli dan  biti  zavezan. Prišao sam prozoru i otvorio ga širom. Taj  pas mi je strašno išao na živce!

„Ajde leć!“ Mrš tamo!, proderao sam se. Poslušao me je i zavukao se u sigurnost svoje neugledne kućice. Taman kada sam se riješio psa, pojavila se jedna velika zvrkulja i počela gnjavit svojim zujanjem. Čekao sam da sleti na bilježnicu kako bih je mogao  tresnuti, ali se to nije dogodilo. Neprestano je letjela i zujala. Pomalo umoran, ustao sam od stola i odlučio pisanje o svom izletu, nastaviti sutra.