Zbirka poezije Lucije Stamać, „Lucifer“, prepuna je skrivene simbolike i odiše temperamentom buntovnika koji propituje svijet kadrirajući granicama skrivene ironije besmislene svakodnevice analizirajući srž čovjekova bivanja kroz jecaj njegova individualiteta i zagušljivog probijanja kroz gustu maglu projekcija. Izrazita temperamentnost naglašena je ne samo uobličenim stilom pisanja i zakučastim stihovima koji variraju između tajnovitog i zakučastog te britkog i ironičnog, već i u vrlo ekscentričnom numeriranju stranica. Naime svaka neparna stranica sadrži stihove pjesama bez naslova, dok je svaka parna stranica potpuno prazna. Puno je prostora za promišljanje takvog ekscentrizma. No jedno vrlo vjerojatno objašnjenje, bilo bi da je svaka prazna (bijela) stranica zapravo prostor jeke izraženih misli formom slobodnih stihova.
Prazne stranice kao da reflektiraju neku dobro filtriranu subliminalnu poruku skrivenu u stihu i strofi prethodne. Prazna stranica za promišljanje i pripremu za buntovništvo. Buntovništvo je iskazano kroz glasni krik čovjekove nemoćnosti pred rukom providnosti koja čovjeka jednostavno baca od nemila do nedraga.
„...stvori me nijemom ribom
u svijetu kojeg nije briga
za vidljive tragove patnje...“
(stranica 55)
I treba se zapitati gdje je tu čovjek? Što on može učiniti da razbije monotoniju „providnosti“ Pjesme nemaju naslova što još više pojačava ton beznadnosti i čovjekovog straha pred nečim na što ne može utjecati. Nedostatak naslova ne remeti sadržajnu suštinu pjesama. Naslov je vrlo često nametnuta predodžba tumačenja, usmjeravanje fokusa na nametnuti obrazac po kojem treba razmišljati i misliti, predočavati i suditi. Naslov pjesme je vrlo često tuđa projekcija, naučena projekcija koja pojedinca odvlači od njega samoga. Pjesme su simbolične i na čitatelju je da kreira vlastitu predodžbu i skriveno značenje u okvirima svojih individualnih karakteristika.
„...treba svuć sa sebe svu naučenu ljepotu
i sve tuđe projekcije,
biti napokon ono što jesi...“
(Stranica 63)
Navikli smo da pjesme imaju naslove kolikogod oni bili oskudni i nepovezani sa sadržajem pjesme. Pjesma bez naslova može nalikovati čovjeku bez glave.
„...bol se nakuplja kao bol na stabljici biljke odrezanih glava...“
(Stranica 71)
Nedostatak naslova nije problem, već prednost. Svaka pjesma nije sama za sebe izolirana u uspravni kalup stihova i znakovitih riječi, već sadržaj prethodne poput niza egipatskih hijeroglifa priča priču odmotavajući skriveno značenje. Naslovi mogu zasmetati kao etikete kojima se klasificira serijska sudbina čovjeka u industrijsko vrijeme. Oni su sjene koje bacaju zlu kob osuđujući stihove na nekoliko nasumičnih uzoraka koji osuđuju cjelokupno „meso“ pjesme i napetost njene interpretacije.
„Odrezala sam strah od svojih peta
i postala biće bez vlastite sjene...“
(Stranica 89)
Svaka pjesma je anonimus nastavljen u slijedu pjesama dokle se ne iscijedi esencijalna čistoća misli posljednje stranice. Svaka pjesma je zbirka krhotina, razbijeno zrcalo sa sedam godina nesreće. Naslov „Lucifer“, mogao bi biti interpretiran kao buntovništvo bez cilja i mete ili kao potreba za pokoravanje svijeta vlastitim pravilima. No „Lucifer“ u obličju stihova, govori o problemu čovjekove deindividuacije. Čovjek jednostavno nestaje.
On „...luta kroz maglu i smrad tuđih nagona tražeći paklenu zvijer...“(Stranica 83), tražeći sebe, svoju individuu.
U zbirci poezije, Lucifer je u pravom smislu riječi: „Lučonoša“, prva i jedina inkarnacija riječi koja označava potrebu za vraćanjem čovjeka k sebi, svojem jastvu, prije nego je to ime poprimilo neke druge negativno konotirane interpretacije.
U mesu svim pjesama prevladava ključna tematika stihova pjesme sa stranice 85:
„Bojim se.
Valja raditi.
Valja biti koristan,
valja zaslužiti, biti iskupljen...
a što sam skrivila...“
Čovjek je osuđen zbog nekog pradavnog grijeha kojeg sam nije počinio, ali svejedno snosi dio odgovornosti i otplaćuje „Adamov dug“, naslijeđenu kaznu. Postavlja se ključno pitanje: Može li čovjek birati i odabrati? Ili se prepustiti totalnoj rezignaciji:
„...skupi svoj prah
i ponižene kosti...“
(Stranica 53)
Čitanjem zbirke, uranja se u jedan dugi trzaj čežnje, boli, gubitka i borbe koji ne prestaje nakon čitanja posljednjeg stiha. Kraj zbirke doima se kao početak. Zbirka poezije je zatvoreni krug, poput Uroborsa, zmije koja samoj sebi grize rep i time zatvara začarani krug borbe za svojim jastvom.
„Ljepota je moja zbirka krhotina,
Moje razbijeno zrcalo.
Moje jastvo...“
(Stranica 91)
Prazne stranice kao da reflektiraju neku dobro filtriranu subliminalnu poruku skrivenu u stihu i strofi prethodne. Prazna stranica za promišljanje i pripremu za buntovništvo. Buntovništvo je iskazano kroz glasni krik čovjekove nemoćnosti pred rukom providnosti koja čovjeka jednostavno baca od nemila do nedraga.
„...stvori me nijemom ribom
u svijetu kojeg nije briga
za vidljive tragove patnje...“
(stranica 55)
I treba se zapitati gdje je tu čovjek? Što on može učiniti da razbije monotoniju „providnosti“ Pjesme nemaju naslova što još više pojačava ton beznadnosti i čovjekovog straha pred nečim na što ne može utjecati. Nedostatak naslova ne remeti sadržajnu suštinu pjesama. Naslov je vrlo često nametnuta predodžba tumačenja, usmjeravanje fokusa na nametnuti obrazac po kojem treba razmišljati i misliti, predočavati i suditi. Naslov pjesme je vrlo često tuđa projekcija, naučena projekcija koja pojedinca odvlači od njega samoga. Pjesme su simbolične i na čitatelju je da kreira vlastitu predodžbu i skriveno značenje u okvirima svojih individualnih karakteristika.
„...treba svuć sa sebe svu naučenu ljepotu
i sve tuđe projekcije,
biti napokon ono što jesi...“
(Stranica 63)
Navikli smo da pjesme imaju naslove kolikogod oni bili oskudni i nepovezani sa sadržajem pjesme. Pjesma bez naslova može nalikovati čovjeku bez glave.
„...bol se nakuplja kao bol na stabljici biljke odrezanih glava...“
(Stranica 71)
Nedostatak naslova nije problem, već prednost. Svaka pjesma nije sama za sebe izolirana u uspravni kalup stihova i znakovitih riječi, već sadržaj prethodne poput niza egipatskih hijeroglifa priča priču odmotavajući skriveno značenje. Naslovi mogu zasmetati kao etikete kojima se klasificira serijska sudbina čovjeka u industrijsko vrijeme. Oni su sjene koje bacaju zlu kob osuđujući stihove na nekoliko nasumičnih uzoraka koji osuđuju cjelokupno „meso“ pjesme i napetost njene interpretacije.
„Odrezala sam strah od svojih peta
i postala biće bez vlastite sjene...“
(Stranica 89)
Svaka pjesma je anonimus nastavljen u slijedu pjesama dokle se ne iscijedi esencijalna čistoća misli posljednje stranice. Svaka pjesma je zbirka krhotina, razbijeno zrcalo sa sedam godina nesreće. Naslov „Lucifer“, mogao bi biti interpretiran kao buntovništvo bez cilja i mete ili kao potreba za pokoravanje svijeta vlastitim pravilima. No „Lucifer“ u obličju stihova, govori o problemu čovjekove deindividuacije. Čovjek jednostavno nestaje.
On „...luta kroz maglu i smrad tuđih nagona tražeći paklenu zvijer...“(Stranica 83), tražeći sebe, svoju individuu.
U zbirci poezije, Lucifer je u pravom smislu riječi: „Lučonoša“, prva i jedina inkarnacija riječi koja označava potrebu za vraćanjem čovjeka k sebi, svojem jastvu, prije nego je to ime poprimilo neke druge negativno konotirane interpretacije.
U mesu svim pjesama prevladava ključna tematika stihova pjesme sa stranice 85:
„Bojim se.
Valja raditi.
Valja biti koristan,
valja zaslužiti, biti iskupljen...
a što sam skrivila...“
Čovjek je osuđen zbog nekog pradavnog grijeha kojeg sam nije počinio, ali svejedno snosi dio odgovornosti i otplaćuje „Adamov dug“, naslijeđenu kaznu. Postavlja se ključno pitanje: Može li čovjek birati i odabrati? Ili se prepustiti totalnoj rezignaciji:
„...skupi svoj prah
i ponižene kosti...“
(Stranica 53)
Čitanjem zbirke, uranja se u jedan dugi trzaj čežnje, boli, gubitka i borbe koji ne prestaje nakon čitanja posljednjeg stiha. Kraj zbirke doima se kao početak. Zbirka poezije je zatvoreni krug, poput Uroborsa, zmije koja samoj sebi grize rep i time zatvara začarani krug borbe za svojim jastvom.
„Ljepota je moja zbirka krhotina,
Moje razbijeno zrcalo.
Moje jastvo...“
(Stranica 91)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.