U mnoštvu više ili manje dragih mi prijateljica, izdvojila bih jednu koja je zaista posebna.
Ugodne je, pomalo ekstravagantne vanjštine koja joj daje poseban šarm, čijim me je odmah osvojila. Posjeduje nešto što se danas rijetko može pronaći u jednom prijateljskom odnosu. Nešto između bezuvjetne ljubavi i predanosti. Poput melema na usnama, njezina beskrajna predanost prema meni nema granica. Ona, ne samo da je moja najdraža prijateljica, ona je poput police, koja nikada neće pokleknuti pod teretom kojega nosi, poput stalka na kojeg slažem svoje utiske, svoje strepnje, svoje osjećaje. Uvijek je tu kada je trebam. Svojim smeđim očima upija moje riječi, pozorno prati moje pokrete, moje raspoloženje. Mogu joj reći što god poželim. Baš sve. Sve svoje skrivene tajne, strahove, nade… Mogu plakati, mogu vrištati, smijati se, biti vesela, sretna, pomalo luckasta… Svojim riječima vodim je prostranim hodnicima mog života, popločanim brojnim usponima i padovima svakidašnjice. Ja pričam, ona pozorno sluša. Nitko osim nje, nikada nije me slušao takvom predanošću, znatiželjom i mirom.
Navečer, kada padne mrak i teret odlazećeg dana polako ali sigurno donosi umor, dok se spremam na počinak, sretna sam. Sretna sam jer pod rukom osjećam njezino meko sivo krzno, dok mi sklupčana leži u krilu i zadovoljno prede. I nisam sama. Ona je tu. Moja mačja prijateljica, moj „ženski“ oslonac. Moja Tara.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.