Kolumne

srijeda, 22. ožujka 2017.

Miroslav Pelikan | Labirint


Kada sam prvi puta opazio njezin pogled, nisam mu pridavao  posebno značenje, tek svijetle oči raskriljene, radoznale

Težak mi je vlastiti jad, zbog pružene ruke , zatvaram oči i prekidam san, odmičem se od njega, ostavljam ga i zaboravljam, odričem ga se zbog svakodnevna komadića kruha jer moje je tijelo gladno i ne želi se mučiti, snove prepušta noći, ispod zvijezda

Što bi više htio, šapće drvo iz vode?

Zbunjuje me drvo no ne čudim se njegovom govoru, znajući kako je sve oko mene živo i ima vlastitu povijest

I onda, susret u dugom uskom hodniku, prvi nagovještaj labirinta i mlada žena koju krasi dugi  rep jahača s Istoka s čudnim, neobičnim glasom

Lice se vratilo sa sličnim obličjem, eoni su izbrisani, nepovratno starim i samo je mogu zamijetiti

Gledajući tek (samo) vječnu vladaricu labirinta?

Nema komentara :

Objavi komentar