Uoči slavlja
Originalni naziv: Vor dem Fest, Saša Stanišić
Prevoditelj: Anda Bukvić Pažin
(FRAKTURA, 2017/ Buybook 2015)
Rekli bi da je svaki grad, svako selo priča za sebe, zar ne? Svaki njegov stanar koji je živio ili još živi u njemu, svaki njegov dah, pokret, odluka, žila je kucavica jednog mjesta.
Upravo je to Saša Stanišić pokušao predočiti čitatelju u jednom malom selu usred istočnonjemačkog Uckermarka, Fürstenfeldea. Selo koje je prije bilo grad ali su propili pravo da se zovu gradom. Kao i u svakom selu postoje živi, ali postoje i mrvi kojih se selo sjeća, čak i ne može bez njih. Tako je i ovdje, u Fürstenfeldeu. Nitko ne može bez skeledžije, ali skeledžija je, pretpostavljate mrtav. Jer tako je to na selu kad selo polako izumire.
„Više nas umire nego što se rađa. Čujemo stare kako tonu u usamljenost. Gledamo mlade kako ne kuju nikakav plan. S proljeća su nam ukrali jednosatni ritam dolazaka autobusa. Ljudi kažu, generacija-dvije, i ovdje više neće ići. Mi smatramo – ići će! Uvijek je nekako išlo. Kuga i rat, epidemije i glad. Preživjeli smo i život i smrt. Nekako će već ići.“
Oni koji su ostali, koji su još živi, iščekuju, svako na svoj način, proslavu svetkovine Sv. Ane. I tu je, na svoj način, Stanušić pokušao prikazati različitost sela. Iako je svetkovina Svete Ane u srpnju, ovo ga mjesto slavi na jesen.
„Naša Anina svetkovina. Nitko ne zna što zaista slavimo. Nikakav jubilej, ništa se ne završava na taj dan, niti je na taj dan počelo. Sveta Ana pada negdje u ljeto, a sveci nam više nisu sveti. Možda naprosto slavimo Fürstenfelde. I to što o njemu pričamo.“
Svi koji pričaju i slave selo su tu. Gospođa Kranz, lokalna seoska slikarica koji cijeli život pretače ljepote i prolaznost života u Fürstenfeldeu na slikarsko platno sada pokušava naslikati selo u mraku iako noću ne razaznaje boje, zvonar koji bi volio otići u mirovinu ali ne voli svog šegrta, i šegrt koji nije ni siguran želi li uopće naslijediti zvonara. Gospodin Schramm bivši potpukovnik Nacionalne narodne armije koji bi si radije oduzeo život nego se odrekao cigareta, Dietmar Dietz, seoski poštar koji uzgaja kokoši i kojeg svi sumnjiče da im je čitao poštu, Lada i Suzi te gospođa Schvermuth koja boluje od depresije i radi u seoskom arhivu. Nju priče o selu bude, kada je lijekovi čine umornom, te time pokušava prošlost održati živom. Tu je i lisica, životinja koja poznaje sve seljane i koje promatramo kroz njene oči. Svi oni žele napraviti nešto prije svečanosti.
U cijelu knjigu Stanušić unosi satkane priče i legende prošlosti koje nam prikazuju život sela prije sadašnjih stanovnika koji pokušavaju dočekati nešto bolje za sebe i svoje selo. Priče su to koja otkriva da su sve priče naših predaka, priče o našim gradovima, o našim prijateljima, priče o nama.
U romanu se čini kao da sutra nikada neće doći, a najveći spas seljana upravo je taj da dočekaju Aninu svetkovinu u jednom, nepromijenjenom broju: broju stanovnika.
„I nije istina da se ranije bolje slavilo. Samo su vremena bila još gora. Što gora vremena, to važnije slavlje.“
Saša Stanišić autor je koji zna kako komunicirati i prenijeti osjećaje. Nevjerojatno je vješt u staroj frazi "Ne reci - pokaži". Ima sposobnost čitatelju prenijeti ono što likovi osjećaju iako se svaki pojavljuje u kratkim isječcima, kratkom opisu i jednostavnim scenama svakodnevnog života. Ova knjiga savršeno ilustrira taj doživljaj u malom selu prepunom čudnih ljudi. Jer tko zna, možda će sljedeći grad biti upravo onaj u kojem živimo.
Originalni naziv: Vor dem Fest, Saša Stanišić
Prevoditelj: Anda Bukvić Pažin
(FRAKTURA, 2017/ Buybook 2015)
Rekli bi da je svaki grad, svako selo priča za sebe, zar ne? Svaki njegov stanar koji je živio ili još živi u njemu, svaki njegov dah, pokret, odluka, žila je kucavica jednog mjesta.
Upravo je to Saša Stanišić pokušao predočiti čitatelju u jednom malom selu usred istočnonjemačkog Uckermarka, Fürstenfeldea. Selo koje je prije bilo grad ali su propili pravo da se zovu gradom. Kao i u svakom selu postoje živi, ali postoje i mrvi kojih se selo sjeća, čak i ne može bez njih. Tako je i ovdje, u Fürstenfeldeu. Nitko ne može bez skeledžije, ali skeledžija je, pretpostavljate mrtav. Jer tako je to na selu kad selo polako izumire.
„Više nas umire nego što se rađa. Čujemo stare kako tonu u usamljenost. Gledamo mlade kako ne kuju nikakav plan. S proljeća su nam ukrali jednosatni ritam dolazaka autobusa. Ljudi kažu, generacija-dvije, i ovdje više neće ići. Mi smatramo – ići će! Uvijek je nekako išlo. Kuga i rat, epidemije i glad. Preživjeli smo i život i smrt. Nekako će već ići.“
Oni koji su ostali, koji su još živi, iščekuju, svako na svoj način, proslavu svetkovine Sv. Ane. I tu je, na svoj način, Stanušić pokušao prikazati različitost sela. Iako je svetkovina Svete Ane u srpnju, ovo ga mjesto slavi na jesen.
„Naša Anina svetkovina. Nitko ne zna što zaista slavimo. Nikakav jubilej, ništa se ne završava na taj dan, niti je na taj dan počelo. Sveta Ana pada negdje u ljeto, a sveci nam više nisu sveti. Možda naprosto slavimo Fürstenfelde. I to što o njemu pričamo.“
Svi koji pričaju i slave selo su tu. Gospođa Kranz, lokalna seoska slikarica koji cijeli život pretače ljepote i prolaznost života u Fürstenfeldeu na slikarsko platno sada pokušava naslikati selo u mraku iako noću ne razaznaje boje, zvonar koji bi volio otići u mirovinu ali ne voli svog šegrta, i šegrt koji nije ni siguran želi li uopće naslijediti zvonara. Gospodin Schramm bivši potpukovnik Nacionalne narodne armije koji bi si radije oduzeo život nego se odrekao cigareta, Dietmar Dietz, seoski poštar koji uzgaja kokoši i kojeg svi sumnjiče da im je čitao poštu, Lada i Suzi te gospođa Schvermuth koja boluje od depresije i radi u seoskom arhivu. Nju priče o selu bude, kada je lijekovi čine umornom, te time pokušava prošlost održati živom. Tu je i lisica, životinja koja poznaje sve seljane i koje promatramo kroz njene oči. Svi oni žele napraviti nešto prije svečanosti.
U cijelu knjigu Stanušić unosi satkane priče i legende prošlosti koje nam prikazuju život sela prije sadašnjih stanovnika koji pokušavaju dočekati nešto bolje za sebe i svoje selo. Priče su to koja otkriva da su sve priče naših predaka, priče o našim gradovima, o našim prijateljima, priče o nama.
U romanu se čini kao da sutra nikada neće doći, a najveći spas seljana upravo je taj da dočekaju Aninu svetkovinu u jednom, nepromijenjenom broju: broju stanovnika.
„I nije istina da se ranije bolje slavilo. Samo su vremena bila još gora. Što gora vremena, to važnije slavlje.“
Saša Stanišić autor je koji zna kako komunicirati i prenijeti osjećaje. Nevjerojatno je vješt u staroj frazi "Ne reci - pokaži". Ima sposobnost čitatelju prenijeti ono što likovi osjećaju iako se svaki pojavljuje u kratkim isječcima, kratkom opisu i jednostavnim scenama svakodnevnog života. Ova knjiga savršeno ilustrira taj doživljaj u malom selu prepunom čudnih ljudi. Jer tko zna, možda će sljedeći grad biti upravo onaj u kojem živimo.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.