Kolumne

ponedjeljak, 27. veljače 2017.

Zoran Hercigonja | Poezija samotništva zaboravljenog pjesnika Vladislava Kušana


Nevjerojatno je koliko smo negativno konotirali smisao samotništva. Malo nedostaje da samotništvo ne prozovemo patološkim slučajem na odjelu za duševne bolesti. Danas gotovo da ni nema samotništva. Okruženi smo ljudima i farsama, njihovim pričama te ispovijedima banalnosti. Teško da čovjek može imati i trenutak poželjne privatnosti u kojoj bi se posvetio sebi da sredi svoje misli prije svega. Teško je pojmiti samotništvo osuđivano na jedinu interpretaciju prema kojoj se pretvara u zvijer otuđenosti i nastranosti. I često ćemo naići na izjavu: „Nije ti dobro to što si sam...“ ili „Otiđi negdje; nemoj čamiti sam... nije ti to dobro za zdravlje“. Vrlo česte takve sintagme nemaju veze sa zdravom pameti. Pitanje je: kako nastaje današnja poezija u tolikoj buci? Kako može pjesnik izdvojiti bitnu misao ako nema prilike osamiti se barem na trenutak i iz tog vrela melodioznosti zagrabiti pravu riječ? Vrlo često buka, vreva i graja onih do nas nadglasava naše srce. Poezija nastaje u trenucima samoće. A „svetac“ takve poezije, nesumnjivo je Vladislav Kušan. Doduše zaboravljen u vrevi modernih stihova sklepanih na brzinu, ali ipak oštrouman i bez krljušti na jeziku.

„Susrećem bezbroj lica i ulica,
Na svakom uglu po dva srca biju,
Srca,
U koja ne smije tuga da uđe.
Sumraci tolike radosti kriju
A sve su tuđe.!

( V. Kušan-Diptih)

Što reći; zaboravljeni pjesnik, „zlatar jezika“ koji neveseo, piše baladu prepunu simbola, krvi, ponoći i brodoloma iznoseći ranjave i dekadentne osjećaje. Putnik, ali dobronamjernik, koji je krljušt na jeziku zastrugao samotnim lutanjem tražeći u najtamnijem mraku svojih vizija riječi, vodilju, svoje ja. I doista na svom vratolomnom putovanju, traži sebe u beznađu skitanja. No neprestano radeći na vlastitoj estetici, otresa sa sebe sav nepotreban bauk i usputni jauk banalnosti. Sudarajući se s drugima, održao je moreplovnu misao na horizontu, misao koja nije potonula u moru ljudske lakrdije. Malo je pjesnika koji su bili toliko sami i njegovali stihove s tolikom opreznošću. Kao što je Homer ispjevao Ilijadu u najtamnijem mraku svojeg kulta samoće, tako je i Kušan u bolnoj izolaciji kada svijet postaje grub, a prolaznici slučajni i nepozvani ispjevao najljepše stihove čovjeka.

„U zimski suton okna nahukana
Pogledu zbrišu svaku crtu jasnu.
Umorne boje,na svršetku dana,
U bolni sumor neprimjetno gasnu."

(V. Kušan-Sfumato.)“

Kušan je opusom svojeg stvaralaštva pokazao krhkost čovjeka koji strepi pred strahom od sebe samoga, a ne strahom od samoće. Njegove pjesme pokazuju koliko je čovjek samome sebi prijetnja. Ne bojiš se biti sam; bojiš se sebe, svojih misli i žamora u glavi. Buka drugih je dosad nadglasavala tvoje misli I strepiš pred samoćom, bojiš se biti sam, upoznati sebe, čistu misao onog što jesi. Kad nakon dugo vremena čuješ ponovno svoj glas; pobojiš se, ne znaš tko to govori i zašto govori.

„I ja sam tu bez misli bez lika
Pa ne znam što sam: miris, odraz, san."

(V. Kušan-Sfumato)

U čovjeku toliko toga govori, a on se oglušuje o taj glas. I doista on nestaje u masi, ali je još uvijek tu ne prepoznavajući sebe: svoj lik i odraz u zrcalu zato što su zrcala svugdje oko nas i ona nam namještaju grimase. Kušan iako nosi masku tragičnog harlekina zazidanog u kuli od slonovače, ipak ostaje vedar i veseo. Ono čega se najviše plaši je jednoličnost, jednodušnost.

„Ako smo bijedni i mali,
Naša je duga na svodu,
A sva bi bogatstva dali
Za vodu i za slobodu."

(V. Kušan-Pjesnici)

Glasna poruka poezije samotništva je ne biti kao ostali. Nađi svoj odraz, a ne odraz nekog kalkulanta, cjepidlake i razmetljivca. Traži sebe u beznađu skitanja i ne podržavaj kolektivnu taštinu. „Sagradi svjetove svoje; sve ih u bezdane sruši“ i nađi sebe izvan svih nametnutih i varavih očekivanja drugih. Budi prisutan i bjegunac, oprezan i povjerljiv i naravno svoj uvijek. Poezija samotništva možda i jest dnevnik neugode i diskretnih solilokvija. Ali samotništvo je prodiranje u sebe i svlačenje svih maski kolektivnih htijenja i stereotipa pod kojima se nalazi harlekin sam i svoj.

Nema komentara :

Objavi komentar