Kolumne

ponedjeljak, 27. veljače 2017.

Ispovijed jedne čitateljice XI.



O romanu „Jahačica kitova“ Witija Ihimaere

Piše: Mirjana Mrkela

Jednom sam vidjela kita

    Stajala sam na mostu iznad zadarske uvale Jazine, a on je mlatio repom okrećući se u  totalnoj zbunjozi. Nije znao kako se izvući na debelo more i prijetila je opasnost da se ozlijedi ili premori. Ljudi su pokrenuli nekoliko brodica pa je njihovo brundanje usmjerilo golemoga reponju na pravi put, uski prolaz između rive i lukobrana. Zajahati kita, nikome od nas nije padalo na pamet.

    Na suprotnoj strani svijeta, uz obale Novog Zelanda, kitovi su mnogo češći. Ondje drže da je veliki kit "podsjetnik na sjedinjenost koja je nekada vladala svijetom. On je pupčana vrpca koja spaja prošlost i sadašnjost, stvarnost i maštu. Zato nije čudno što Maori, tamošnji starosjedioci, imaju mnoge stare priče o kitovima. Novu je napisao gospodin Witi. Njegova majka je Maorka, tako da on od rođenja poznaje taj narod, način života, običaje, jezik i sve ostalo. Pod ostalo spada i titula plemenskog starješine. Donedavna su starješine maorskih zajednica bili muškarci. Gospodin Witi je odlučio ispraviti nepravdu. Makar u priči. Ta priča je ponekad bajkovita, ponekad posve moguća, često smiješna i povremeno tužna, ali uvijek uzbudljiva. Glavna junakinja Kahu trebala je dokazati da zaslužuje tu čast i usput slomiti negodovanje svoga prethodnika i pradjeda. "Kahu i Koro Apirana začuđujuće su nalikovali jedno na drugo. Razlikovali su se jedino po tome što je ona njega zavoljela, a on nju nije." A nakon što sam sve to dobro proučila, pronašla sam i adresu ovoga pisca. Doduše, samo poštansku, ali zrakoplovi još uvijek prenose papirnata pisma. U mome je stajalo:

    Dragi gospodine Ihimaera!

    Ime mi je Mirjana i skromna sam spisateljica za sve generacije, osobito za djecu. Moja zemlja se zove Hrvatska, a nalazi se u Europi, djelimice uz Jadransko more. Na obali toga mora je i Zadar, grad u kojemu živim.
    Prije više od 30 godina jedan kit je zalutao u zadarsku luku. Baš sam bila u blizini i vidjela sam toga diva. Zapravo nije bio dulji od 10 metara, ali silno me se dojmio. Iako sam većinom vidjela samo njegov rep.
    U posljednje vrijeme pišem članke o romanima, ne bih li mlade nagovorila da ih pročitaju. Zato bih voljela pisati o Vašem prekrasnome romanu Jahačica kitova. Započela bih svojim iskustvom, a zatim bih rekla nešto o nasukavanju kitova, narodu Maora i njihovim legendama, te o ravnopravnosti žena i muškaraca.
    Ovdje se divimo Vašem stvaralaštvu, kao i nastojanjima da Zemlja svima bude ugodno mjesto za život. Zato Vas molim da uputite nekoliko rečenica čitateljima u Hrvatskoj.

    Šaljući Vam najljepše želje preko svjetskoga mora, prijateljski Vas grlim

    Dok sam čekala odgovor stotine kitova nasukale su se na novozelandsku plažu Farewell Spit. Ponovno sam čitala dio Witijeva romana koji govori o sličnoj situaciji. Neki ljudi nastoje pomoći ugroženim životinjama, a drugi se nastoje domoći svježega mesa.

Evo ulomka:

    "Brujeći motociklima, stigli smo do kamiona.
    - Hej, frajeru! - prosiktao sam - Taj kit pripada Tangaroi!
    Pokazao sam na životinju koja je ugibala. Smrad crijeva i krvi bio je odvratan. Galebovi su zaranjali u okrvavljenu pjenu valova.
    - Tko će nas zaustaviti?
    - Mi! - reče Billy."

    Na dan kad mi je stigao mail, svi mediji su objavili najnoviju vijest: dvjestotinjak kitova spasila je plima s kojom su otplutali prema pučini. Sretan im put! A Witi Ihimaera nam je napisao:

    Kia ora!

„Kia ora s Aotearoe (Otoka Bijelog Oblaka) i hvala Vam na pismu! Evo nekoliko rečenica za vas!
    Pozdravljam pisce i čitatelje iz Hrvatske, posebno iz Zadra na obali Jadrana. Mi koji živimo uz more, vjerujem, imamo osobit osjećaj za vezu mora i kopna. Takav je slučaj i na novozelandskom otoku moje majke. To je Whangara, otok uz rub Tihoga oceana, na koji sam smjestio svoj roman Jahačica kitova. Prema romanu je nastao i svjetski poznat film.
    Kao i vaši talentirani pisci, filmaši, umjetnici, Maori također pišu o svom životu i borbi za opstanak. Naša je dužnost i privilegij ako smo među takvim autorima i ako na druge prenosimo svoju ljubav prema domovini. Dao sam sve od sebe radeći i na ostalim romanima, kao što su Bulibaša kralj Roma i Matrijarh. Ne mislim da imam neki osobiti dar i radije gledam na svoj rad kao na zanat. Volim misliti da ne činim ni bolje ni gore od nekoga tko uči djecu, ribari po moru ili vozi kamion, ili je majka koja prati dijete u školu.
    Tko god bili, slavimo i bilježimo svoju ljudskost i svoju povijest. Ako ne, tko bi to učinio namjesto nas? Ili trebamo zaboraviti tko smo?
    Maorski narod ima zdravicu zvanu karakia , koja glasi:
    Neka bonaca bude oko tebe, neka more blista kao smaragd i neka sunčev sjaj uvijek pleše na tvome putu!

    S najljepšim željama

Witi"




Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.