Zdravka Prnić | Squaw (Žena Koja Ne Voli Kišu)

Stresla sam kišu sa starog mornarskog kaputa.
Posložila osušene stručke lavande i ugurala ih u lanene vrećice, pa sve to zavezala malim indigo mašnama.
Sad stoje na stoliću i promatraju me. Čekaju.
Kaput se odavno osušio.
Njihao se poput klatna na verandi. Bura je neumoljivo mlatila, savijajući nježne grane palme, naranče i limuna, sve do ograde.
Kaput visi na drvenoj vješalici i ne da se. Otima. Ne želi u mračnu utrobu ormara.
Kiša će.
Osjećam to u kostima. Poput kakvog reumatičnog frika osjećam kako dolazi. Znam to i prije no što tamni nimbostratusi natkriju grad.
Pliva mi ta tekućina u grudima. Pretače se venama. Kaplje kapilarama.
Kroz čipkanu koltrinu provlače se zrake sunca. Plešu svoj tango po parketu sa sjenama.
Ustajem. Treba uhvatiti frišku ariju prije nevere.
Neodlučno stojim pred kaputom. Najradije bih se zavukla u to gusto, vuneno, modro tkanje.
Znam, ljudi će me čudno promatrati.
Proljeće je, kažu. Nije pristojno nositi kaput.
Moje tijelo se odviklo od godišnjih doba. Zato mi se valjda čini kako će sa sjevera svakog trenutka pahulje snijega nahrupiti u grad.
Sjećam se života sa dobima. Buđenja u zoru sa prvim zrakama.
Kugla izranja iz mora, rasipa ružičaste niti, toliko prozračne da ih ni ne možeš zrakama nazvati. Nježno blijede do istančanosti, ne pokazuju refleksiju. Samo zaranjaju u modre dubine i češljaju duge vlasi morskim vilama prije buđenja. Upijam toplinu, poput nektara, umjesto doručka.
Treba poći, ako mislim prošetati. Nevera će. Hučanje u venama me upozorava.
Vani bliješti. Sunce se poigrava.
Tratinčice su rasute po livadi. Bijele latice među zelenim lapovima, poput kakvih minijatura, među vlatima trave. Doista je proljeće?
Među borovima vjetar se lagano provlači. Nosi sol.
Kiša će.
Uz samu obalu, na posljednjem komadiću crvenice, nekoliko makova izviruje iz trave. Zar im ne smeta sol?
Silazim na plažu. Sjedam na hrpicu oblutaka. More još uvijek miruje, ne daje nikakve znakove.
Spuštam glavu na travu. Iz mravlje perspektive, makovi poput divova strše u nebo. Tanke peteljke njišu se na vjetru. Tamni zapjenjeni kumulonimbusi pristižu sa sjevera.
Sklapam oči.
Vlati trave se svijaju. Jedna crvena latica se otrgnula i pada mi na obraz. Spuštaš mi lijevu bretelicu. Puštam da ti ružičasta nedozrela kupina iznenadi usne. Latica sklizne niz bradu i utabori se između vrata i ključne kosti.
Nekoliko kapi poškropi mi trepavice.
Nad makovima se poput kakve goropadne zvijeri nadvila teška, gusta nakupina leda i kiše. Sa sjevera stiže još veća tamna formacija.
Pada. Velike kapi pljušte niz makove.
Nepogrešivo znam prizvati kišu. To je zbog onih par kapi crvene tekućine u arterijama što sam ih povukla od Siouxa. Garant.
Sjedim među makovima i skupljam kišne kapi. Kao da će ih nedostajati.
Samo dok kiša pada živim s prirodom. Dišem.
Pijavica se lijeno vuče s pola kanala.
Ne mičem se. Gledam je kako se veličanstveno diže u vis. Vrtloži modrinu i pretvara ih u nijanse sive, poput velikog lijevka iznad ruku Šamana.
Približava se. Čak i da ne gledam, znala bih da je tu. Vjetar se opasno pojačava. Savija maslinu pored puta. Trava se sasvim povila. Makovi zapleteni u nju podrhtavaju.
Munje paraju nebo. Ozon se praskajući raspada.
Miriše.
Pijavica me je zaobišla.
Kiša gusto pada. Natapa žednu zemlju.
Ustajem. Treba se zaputiti natrag.
Niz mokre vlasi cijede se kapi. Haljina je sasvim natopljena.
Sad bi mi koristio onaj kaput. Mornarski. Koji nisam spremila.
Kiša se rastače u dvanaest taktova. Plave note se beskrajno ponavljaju.
Vrijeme je petog godišnjeg doba.
Vrijeme bluesa.
(Kiša i dalje neumorno pada).