Kolumne

subota, 4. veljače 2017.

Slavica Gazibara | Božur


Jutros sam uređivala dvorište. Napokon sam izvadila onaj božur što smo ga davno donijeli sa sela od babe Jele. Sjećaš se? Voljeli smo otići k njoj krajem svibnja – ja, jer tad cvatu njezini božuri, a ti da se uz domaću lozovaču opustiš na klupi pod orahom. Najviše mi se sviđao onaj svijetlo-ljubičasti jer je djelovao nježno i zavodljivo, a tebi crveni, za koji si rekao da je boje starog vina ili ljubavi „divne boje i nedorečenog mirisa koji mami na još“.

Te jeseni smo donijeli ljubičasti, ali onako s kržljavim gomoljem i tek nekoliko polusuhih listova nije puno obećavao. Posadila sam ga na sredinu dvorišta, stavila sam granule za dohranu i dobro ga zalijevala. Isplatilo se – već prvog proljeća procvjetao je i svi susjedi su nam zavidjeli.

Jest da nije cvjetao dugo, ali onih dvadesetak dana godišnje bilo mi je dovoljno da ga i dalje imam na počasnom mjestu u sredini dvorišta.

Godine su prolazile, a naše je dvorište bivalo sve punije i ljepše. Još sam se zdušnije okrenula dvorištu i vrtu nakon rastave.

Još sam se zdušnije okrenula dvorištu i vrtu nakon rastave. Bilo je tu raznih uzbudljivih egzotičnih biljaka iz ekskluzivnih cvjećarnica, simpatičnih dekorativnih grmova i različitog cvijeća divnih oblika i boja, ali većinom bez mirisa. Naravno, bilo je tu jednogodišnjih i višegodišnjih biljaka, ali trajnica ne pa sam svake godine nešto novog morala saditi. Tražilo je to puno vremena i rada, a svakoj biljci pokloniti barem djelić pažnje, potrošilo je sav moj elan.

Ne znam kad je božur počeo davati manji broj cvjetova nego inače ni kad je prestao napredovati. Kad sam primijetila da on više nije što je bio, brinula sam više o ostalim biljkama i cvijeću koje je lijepo napredovalo. Kad se posušio prošle jeseni, izvadila sam ga iz zemlje i na njegovo mjesto posadila ukrasni grm. Dvorište je i sad lijepo, ali mi fali taj božur, a za toplih večeri kad noć pokrije ljepotu sjaja boja, bolno mi nedostaje njegov miris.

Kod babe Jele nisam išla nekoliko godina, nikako da se nađe vremena. Čula sam da je bolesna pa sam je početkom lipnja ipak otišla obići. Jedva me prepoznala! Kreće se uz pomoć štapa, slabo vidi i čuje, zgurila se i nekako smanjila, a pomalo je i zaboravna. Iznenadila sam se kad sam vidjela iste one božure, rascvjetane i s desetak velikih cvjetova svaki kako čine prekrasne lepezaste grmove poput buketa iz bajke!

- Naravno da su to oni isti - smiješila se smežuranim, krezubim osmijehom, iznenada živnuvši. – Vama mladima je sve novo bolje, a nakon dvije-tri godine – vi bi opet nešto drugo i ljepše! A vidiš, meni su moji božuri najljepši od prvog dana! Ne treba meni u mome vrtu drugog cvijeća dok mi je njih! Ja njih zalijevam, nahranim, pazim, volim ih. I razgovaram s njima! Oni ne mogu govoriti, ali ja znam da i oni mene vole – frflja baba Jela kroz ona dva-tri zuba i smije se – Pogledaj ih samo! Bit će njih dok je i mene, a možda i duže od mene!“

Vozeći se kući, pitala sam se, je li mi trebalo ono drugo cvijeće i bi li preživio moj božur da sam mu posvetila više pažnje? I što bi bilo s nama da smo znali razgovarati?

Nema komentara :

Objavi komentar