Robert Janeš | Chiaroscuro i sfumato (iliti – kako naučiti letjeti)

Treba imati pozitivan pristup. Mrzim te konstrukcije s glagolom trebati. Treba ovo, treba ono… Trebalo bi ovo, trebalo bi ono…

Scuro

Pokušavam biti pozitivan. To je jedini način da održim svijet oko sebe na klimavim temeljima neuvjerljive izvjesnosti. Samo bih trebao zamoliti nekoga, bilo koga, da mi pridrži vrečetinu savršenih razmjera i dubine, čvrstih, na kiseline otpornih stijenki, pa da u nju izbljujem sav otrov koji sam urednom pretvorbom vlastitog intelekta učinio hranom što je polako debljala svijet unutar mene, sasvim različit od onog vani, sasvim i samo – moj. I obgrlivši čvrsto tog bebača u zagrljajem samoće, uljuljkao sam ga u san. Osiguravši toplinom moje iznutrine njegov smiraj, učinio sam da shvati kako mu ne želim zlo, kako ga ne želim ostaviti, kako može mirno odrastati u našem (njegovom i mojem) svijetu.

I onda su mi ga probudili.

I sad mi ide polako na povraćanje. Onako, kao kod enteroviroze – prazan želudac do boli, a grči se svako malo, u želji da izbaci van to što ga čini bolesnim. I ne može, jer TO je već odavno negdje drugdje, ali refleks da treba nešto učiniti i dalje opstaje…


Sfumato

Pod prozorom kuće u kojoj sam živio još i danas raste bijeli jorgovan. Često prolazim i sjetim se. Ispružio bih ruku i… mogao bih ga ubrati, toliko mi je bio blizu. Nikad to nisam činio. Nisam želio biljci trgati grane samo zato da bih premjestio njene cvjetove par metara dalje, a onda ih kroz sat vremena opet vraćao u prozor jer bi mi njihov miris postao prejak…

Dvorište moga djetinjstva bilo je slično. I u njemu je rastao bijeli jorgovan.

***

Imam pet godina i sjedim nemirno na stolici dok moja baka stavlja pred mene pripremljeni doručak… Sa radio-aparata koji datira iz razdoblja drugog svjetskog rata dopire glazba pjesme Norwegian Wood. To me podsjeća na Murakamija. (Ma lažem! Pa ja još pojma nemam da on postoji.)

Dok ja jedem i slušam pjesmu koju ne razumijem, moja baka razvrstava povrće za zimnicu. Moja je baka redovito radila zimnicu. Mene je uvijek čudio taj naziv – zimnica...

Uvijek me čudio taj naziv – zimnica. (može li ovo proći kao naglašavanje? a zapravo mi se ne da pomaknuti ruku prema tipki ‘back-space’, da obrišem ono što sam greškom ponovo napisao dok sam razmišljao kako ću dalje...)

Dakle, mene čudi taj naziv – zimnica. Plodovi ljeta i jeseni spremljeni tako da ih se jede zimi.
A mi ih često pojedemo i prije nego počne zima, u jesen! Jesenica...?

Pripreme su vjerojatno svugdje iste: pranje i sušenje staklenki, rezanje celofana (iliti čišćenje onih posebnih poklopaca s mehanizmom), sortiranje gumica po veličini… Zatim odlazak na tržnicu i kupovina: izabiranje plodova, cjenkanje s prodavačima, tovarenje, teglenje…

(baka je uvijek sama išla po sve to. bez prijevoza. nikad joj nitko nije pomagao. nikad joj nitko nije smio pomagati. ona je sve uvijek sama radila. koji put bi i mene povela. ne da joj pomognem, nego zato jer nisam mogao sam ostati doma. bio sam izuzetno nesamostalno dijete sa suicidalnim umom.)

Baka razvrstava povrće za zimnicu. Ima tu svega: krastavaca velikih i malih, paprika babura, zelja, rajčica, patliđana, opet paprika, ali onih drugih (baka ih je zvala: paradajz-paprikama) i onih crvenih, za ajvar, pa zelenih rajčica (moja ih baka nikad nije pohala)… i tako dalje i tako bliže. Ja najviše volim krastavce. One male. Baka ih ne voli jer ih treba dugo slagati u staklenke. Ona voli one koji brzo popune staklenku.

– Ali bako, gle koliko ti je prostora ostalo ovdje između! Daj ja ću staviti male tu unutra, oni baš stanu! (imam tanke ručice, mršave, mekane, savitljive. mogu zavući ruku u staklenku između velikih krastavaca a da ih ne pomaknem. znam to!)

– GLEDAJ BAKICE, GLEDAJ KAKO MOGU! (mora da joj je grozno sa mnom po cijele dane takvim hiperaktivnim kakav jesam. moji roditelji su se odselili u novi stan. daleko od bakine kućice. naročito daleko kad nema nikakvog prijevoza. a nema ga još. mene već četiri godine čuvaju baka i djed. u tjednu. roditelji s posla dođu na ručak kod nas, odmore se i odu. ja ostajem kod bake da me čuva. vikendom idem s roditeljima. pa ih ljutim i izluđujem jer plačem da hoću kući.)

– NE!! NEMOJ DIRATI NIŠTA….NEEEE!

– TRAS! – pala je staklenka. Jedna.

– TRAS! – pala je staklenka. Druga.

– TRAS – Treća? Je, i ona je pala!

– ŠTETOČINO JEDNA! JESAM REKLA DA NE DIRAŠ! PANJKRT JEDAN! NA KOG SI TAK BEDAST I ZLOČEST? DOBIT ĆEŠ TI SVOJE! (kako na koga sam? pa kad sam čitao djedove novine i pisao prva slova rekla je da se vidi iz koje sam familije potekao. a sad ne zna na koga sam!?)

Uglavnom, shvaćam da trebam uzmaknuti. Najbolje da udahnem duboko – Uuuudaaaaaahhhh… –

– Robica, Robica, kuda ideš?

– ROBERT, bako! ROBERT me zovi! Vidi! Veeelik sam! Vidi me kako rastem sa svakim novim udahom, sve veći i veći! ROBERT, bako, ROBERT!

– Ali Robica, ti ne rasteš! Ti letiš! Ma kuda ideš? Vrati se baki. Ili piši kad stigneš tamo kud već ideš!

Nemoj zaboraviti svoju bakicu! (mislim da su puno godina poslije iz ove scene napravili nekakav video uradak, reklamu ili animirani film. morat ću tražiti autorska prava!) 

Chiaro iliti Kako naučiti letjeti

Da. Bio je to dan kada sam naučio letjeti. I bilo je predivno.

Tehnika je odista vrlo jednostavna. Početak je najteži, kao i svaki drugi, uostalom. Hajd'mo:

Udah.

Bitno je da na početku čovjek udahne najdublje što može, šireći isprva trbuh, onda malo zadrži dah, pa se propne na prste (nožne), i zatim još samo malo udahne u najgornji dio pluća koji je još prazan. Pri toj se radnji može javiti malo oštrija bol u području ošita, ali to je onaj trenutak kada treba sve zaboraviti i naprosto se lagano pustiti. Mali trzaj tijelom i hop – letimo!

Izdah.

Sada samo treba smireno nastaviti disanje, trbušno, promatrati udah, kuda sve prolazi zrak, kako se tijelo širi, pa promatrati izdah, opet promatrati kako zrak izlazi, a tijelo se skuplja… I uskoro ugledamo svijet ispod sebe. Ili oko sebe.

Dišimo.

Tko ne uspije poletjeti prateći ove upute, može početi pisati. O letu, naravno.