Kolumne

nedjelja, 12. veljače 2017.

Jasminka Janeš | Bajkeri i rode


Danas sam skoro otišla na vlastitu sahranu. Skoro je bilo zahvaljujući jednom blago napušenom bajkeru i slijepom vozaču tramvaja.

Stojim na križanju Zvonimirove i Šubićeve, po meni predugo. Crveno je, ali nema auta ni u tragovima, pa krenem, naravno razmišljajući o sto stvari koje moram obaviti.

- Stani ženo! - zaurla netko.

Odgajana u socijalizmu, reagiram na naredbu, bez obzira kome je upućena, pa stanem, a 2-3 cm ispred mog nosa projuri tramvaj (to je zbog dramatičnosti, tramvaji ne jure).

Zato sam zaključila da je vozač slijep, jer je nemoguće da nije uočio ženu osebujnih gabarita, kako glavinja preko križanja, zadubljena u misli. Uto ugledam čovjeka na motoru kako me prijekorno gleda. Dođem do njega i da ću zaustiti hvala:

- Pa ženo jesi i ti napušena? Kako to hodaš, izgubit ćeš glavu.

Istina, napušena jesam, ali PallMall-om. Čisto sumnjam da bi mi to utjecalo na prosudbu, da je ista postojala.

Zagledam se u njegove zamagljene oči, naravno zato je i vozio dovoljno sporo da me stigne uočiti, a dovoljno brzo da ga gravitacija ne raspe po cesti.

Opet zinem, ali on je već krenuo, pa se proderem za njegovim auspuhom:

- Hvala!

Desetak pari optužujućih očiju streljalo me s tramvajskog stajališta. Odlučim ići pješke, što i nije baš razborita odluka, obzirom na to kako hodam.

Nemam pojma što su ostatku svekolikog pučanstva vjesnici proljeća. Meni su to bajkeri i rode.Kakve visibabe, jaglaci i ostale gluposti. Kad vidim prvog bajkera, postane mi toplo oko srca, znam da proljeće dolazi. Kad ih prestanem viđati na cesti, padnem u laganu depresiju. Vrijeme mjerim od bajkera do bajkera. Zimi hiberniram.

Kad smo kod hibernacije, cijelu kasnu jesen skupljam plodove i puštam ih da se natalože, pretežito oko bokova.Moram iznaći način da proljeće dočekam u nekom drugom geometrijskom obliku, nekom koji nije kugla...Elipsa nije loša, ali ja bih je sigurno položila vodoravno.

Vratimo se mi vjesnicima proljeća.

Rode izazivaju isti učinak. Kad se vozim izvan grada stalno pogledavam na bandere u nadi da ću ih ugledati i kad ih napokon ugledam, to je to. Jednom ću završiti na banderi ne budem li pazila.

Čvrsta spona između bajkera i roda dokazana je i znanstveno, pojavljuju se i nestaju zajedno. To da li zimu provode skupa, još nije sasvim jasno, ali je moguće.

Znamo da rode biraju partnera za cijeli život. Poznata je priča o Klepetanu i Malenoj, ona zimuje u Slavoniji, a on joj se vraća svakog proljeća. I tako već više od petnaest godina. Svake godine, javna glasila nam rade stres oko Klepetanovog kašnjenja. Ako zakasni pola sata, već misle, oborilo ga iznad nekog ratom zahvaćenog područja. I kako da se čovjek ne brine.

Je li isti slučaj s bajkerima, čisto sumnjam. Da im je motor u Slavoniji, a oni u Africi, ishod je poznat. Postavi se između muškarca i njegova motora, ne piše ti se dobro. A žena, ma nije ona toliko bitna, jednom će je već naći. Ili će pričekati da ona nađe njega.

Moj susjed zasigurno zimuje u svom stanu, cendrajući cijelu zimu što mora voziti auto. S prvim zrakama sunca, krene polirati svoj Ducati i raditi sitne preinake, samo da mu prođe vrijeme dok se ceste ne osuše, a onda stavi svih svojih sedamdeset godina na motor i nestane u vidu lastina repa.

Susjedi se bune kad zaturira na dvorištu, a ja sam sretna k'o malo dijete. Juhuuu, proljeće dolazi.

Da, ali sad je drugi mjesec ljeta gospodnjeg 2017. i do proljeća je još 40 dana. Onog tko ovo čita bacit' ću u depresiju, onako, da imam društvo.

Zima je katastrofa. Obučeni kao glavice kupusa, vrlo slojevito, ne možemo se kretati uobičajenim tempom, nego se pretvorimo u čudne bube što polako gmižu pločnikom. Volim snijeg, ali mrzim bljuzgu koja nastaje poslije njega. Volim hladno, ali ne da mi otpadaju uši.

Moji ukućani imaju razne preferencije kad je zima u pitanju.

Obi (poznatiji kao pas) voli snijeg, ali ne voli svoj kaputić. Beba mrzi zimu i svake godine se zaklinje da će sve socijalne kontakte odgoditi do Uskrsa. Mačka boli cipela za zimu, on je doživljava gledajući kroz prozor. Sretni mačak.

Zato zapamti, proljeće počinje kad izađu bajkeri i rode, a ne kad kalendar kaže. Što zna kalendar? 21.03. može padati snijeg, može mećava, -800°C, sve može što se kalendara tiče, ali rode i bajkeri znaju sigurno.

Ovaj tekst pišem toliko dugo da svaki put kad ga idem provjeriti oduzmem desetak dana od zime i to me čini sretnom. Da sam pisala Rat i mir već bi završila, ali nema veze, mic po mic približavam se proljeću. Baš me zanima kako je to s ozbiljnim spisateljima? Počne pisati knjigu u zimu 2016. i završi je zimi, pa pomisli, ovo sam brzo odvalio. A ono, zima 2019.

Nema komentara :

Objavi komentar