Kolumne

subota, 4. veljače 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Prva svađa

Piše: Božana Ćosić
 

Jesam li ja ono neki dan rekla da mi život postaje dosadan? Jesam li prizivala svađe s dečkom? Jesam li jednom čak čitavu stranicu posvetila sebi glupači? Jesam, jesam i jesam...

Neki dan smo se opet taknuli već pomalo zaboravljene ideje o zajedničkom poslovanju. Meni se nekako činilo i da se ideja ohladila, ali prevarila sam se. Niti se ideja „ohladila“, niti je zaboravljena, samo, ja glupača, ništa nisam znala, odnosno, lijepo su mi Hrvoje i Antonio radili iza leđa. A to nije u redu i ne postoji opravdanje.

Ako me pamćenje dobro služi, dogovor je bio da zajedno pronađemo poslovni prostor, odlučimo tko će što preuzeti na svoja leđa i na koncu najvažnije – što ćemo uopće otvoriti. Ali ne, Hrvoju nije palo na pamet da me obavijesti o najnovijim koracima a kamoli da me pita za mišljenje. Kao da sam totalno nevažna, možda čak i glupa. Uistinu više ne znam što si on misli, što mu se vrzma u glavi. Jednostavno me doveo pred gotovi čin i to je to.

Njih su dvojica pronašli prostor za kafić. Jednoga dana samo su pozvali Tinu i mene da se nađemo kako bismo se dogovorili što dalje. Iako moram priznati da je prostor lijep i namješten što znači da ćemo u startu uštedjeti na inventaru, da je u dobrom dijelu grada i potrebno je samo srediti papire, ipak me te činjenice nisu spriječile da im spočitam. Pa dobro, što si oni misle i što bih sada trebala učiniti? Dati otkaz i upustiti se u avanturu? Da, za mene je to tek avantura, jer svemu su posve nezrelo pristupili. Ajme meni, šok! Ništa doli šoka.

Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima kada su počele frcati ideje. Jednostavno da ne može biti jednostavnije. Eto, iznajmit ćemo taj prostor, brzinom munje srediti papire, radit ćemo u smjenama i u parovima i samo zgrtati lovu. Kao u nekoj bajci sve će ići k'o po loju i tako ćemo sretno živjeti do kraja života. Ali ljudi, pa ni u bajkama do samog svršetka ništa ne ide k'o po loju. Likovi se muče i muče dok sve ne poslože... Ne znam što bih više rekla a da je barem malo pametno.

Naravno, naljutila sam se na Hrvoja. Ali nije to najgore, najgore je što me je povrijedio, a ne želi priznati da je. Mislila sam da smo prisni, baš onako savršeni par, a ispalo je da sam sve to samo umislila. Uistinu razgovaramo o svemu i svačemu pa kako onda da mi nije makar natuknuo nešto?

Znam da mi je „samo“ dečko i da, istini za volju, još neko vrijeme ni ne želim ozbiljnu vezu u smislu zaruka, ali ipak sam zaslužila da mi kaže pa makar prijateljski. Uvijek sam bila za to da se odvaja poslovno i privatno. Uvijek sam tako i pristupala, no nisu svi kao ja. Hrvoje je na taj način stao ispred nas i doslovno me zastupio, a time i omalovažio.

Imam svoje ja, svoja razmišljanja i sama donosim odluke. I makar one nisu uvijek dobre i pametne, ipak na njih imam pravo. Ali Hrvoje tako ne razmišlja.

I evo prve svađe.

Ma svjesna sam da je nemoguće živjeti bez svađa, da će me kad tad neka uloviti, ali žao mi je što je razlog takav kakav je.

Jesmo li stavili ljubav na kocku zbog posla? Vidjet ćemo...


Nema komentara :

Objavi komentar