Razgovor pripremila: Jelena Hrvoj
Tanja Radman rođena je 13.02.1991. u Kutini.Osnovnu školu završava u Popovači u kojoj živi do upisa srednje škole u Zagrebu. Po završetku Hotelijersko turističke škole i napuštanjem učeničkog doma A.G. Matoš u kojem je stanovala, odlazi na sezonski rad koji se nastavlja putovanjima i poslovima na razna mjesta. U Dubrovniku završava 2012. godine kada se rađa ideja o romanu nakon prve posjete staroj gradskoj jezgri. Potaknuta ljubavlju prema pisanju koju posjeduje od ranih školskih dana, Tanja započinje radna prvotnoj ideji koja je kasnije postala “Republika kamena.” Objavljena je 2015. godine od strane UG Hrast te 2016. godine doživljava svoje drugo, novo izdanje pod palicom Udruge mladih Orlando. Tanja živi u Dubrovniku kojeg, kako kaže, doživljava kao dom.
Reakcija na tvoj roman prvijenac su mahom pozitivne. Štoviše, nazivaju te hrvatskom J.K.Rowling. Ono što mene zanima je: koliko si zadovoljna odjekom romana i samim kritikama s obzirom da je domaće tržište još uvijek skeptično naspram mladim domaćim autorima?
Koliko god to laskavo na prvu zvučalo, usporedbe s J.K.Rowling me samo dovode u situaciju u kojoj moram pravdati svoje djelo kao vrlo različito od njenog. Štoviše, jedina stvar koju imamo zajedničku je prisutnost magije u priči, ništa više. No, nastojim se ne buniti previše, ipak mi je ona bila i ostala najdraži autor zbog svega što je učinila. Što se tiče odjeka mog romana, mislim da ide u redu uzimajući u obzir tešku situaciju u državi i tu skeptičnost domaćih čitatelja prema autorima ovih prostora - ona svakako postoji, posebice u žanru fantastike, ali to se polako mijenja. Vrlo polako, ali da, mijenja se.
U početku si imala komplikacija vezanih uz objavljivanje i samu distribuciju romana. Smatraš li da se izdavači ponekada odnose odviše neodgovorno prema autorima? Smatraš li da su spomenute komplikacije u početcima naštetile tvojem probijanju na književnu scenu?
Imala bih puno toga za reći na tu temu kada bi svi imali strpljenja slušati. Prije svega, pristup mnogih izdavača nije nimalo ohrabrujući niti pošten prema autoru, od ugovora koji nerijetko donose manje od 10% zarade autoru do toga da on sam nema puno prava kada se radi o, primjerice, dizajnu korica, dogovaranju promocija i slično. I ne govorim to bezveze, jer sam se s vremenom sprijateljila s autorima iz velikih, poznatih izdavačkih kuća i onih manjih, nepoznatih. Moje se prvo iskustvo, glede objave, iz euforičnog pretvorilo u tragično, nakon što sam nakon samo dva mjeseca shvatila da će moj izdavač upropastiti sve na čemu sam godinama radila; od potpuno krivog dizajna naslovnice, objave nelektorirane verzije priče, odgađanja promocija knjige na sam dan događanja, pošiljki knjiga koje su kasnile tjednima do potpune nezainteresiranosti glede prodaje bilo kome, individualcu ili instituciji. Kada sam uvidjela da sam u nekoliko mjeseci prodala stotinu primjeraka potpuno sama, a da je on zadržao sav novac, žurnim sam postupkom raskinula ugovor i gotovo upala u melankoliju. Toliko rada i truda, toliko godina nadanja da će mi se ostvariti san, samo da bi mi jedan čovjek to sve uništio? Uslijedilo je pola godine traženja novog izdavača i prodaje preostalih primjeraka iz tiraže - potpuno sama. Tu sam se oslonila na platforme društvenih mreža i pokazalo se kao pun pogodak, budući da je to najbliže što mogu biti svojim čitateljima, i najsigurnije, jer je sve išlo preko mene pa nije bilo nikakvih prevara ni malverzacija. To je bilo teško razdoblje jer se u vrlo kratkom periodu moje uvjerenje da sam ostvarila svoj san pretvorilo u prilično usamljenu borbu, ali imala sam sreće što je moj drugi izdavač, institucija posvećena mladima u raznim disciplinama pa tako i u književnosti, bio i ostao jako fleksibilan pa smo sklopili ugovor na obostrano zadovoljstvo. Požurila sam objaviti drugo izdanje ‘Republike kamena’ pod njegovim imenom kako bih popravila upravo tu napravljenu štetu od strane prvog izdavača; naslovnica je sada kakva je trebala biti od samog početka, priča je lektorirana, ilustracije u njoj su u boji kako je prvotno zamišljeno, format je ugodniji i sve skupa je baš onako kako sam htjela. Kažem, imala sam sreće što sam se izvukla iz kandži prevaranta i nesposobnog izdavača na vrijeme, ali još punih godinu dana čekala sam da mi isplati moj dio i odradi svoj dio ugovora iako nikad nije prodao niti jedan primjerak nikome, pa nisam ni sigurna je li išta napravio osim što me unazadio jedan kratki period. No, svako zlo za neko dobro. Da nije bilo te situacije, ne bih pronašla svog sadašnjeg izdavača, zar ne?
Tvoj prvijenac „Republika kamena“ svrstan je u skupinu epskog povijesno-fantastičnog serijala. Kako to da si se odlučila na taj žanr? Što te motiviralo i što te još uvijek motivira na pisanje spomenutog žanra?
Dolaskom u Dubrovnik zaljubila sam se u prošlost kojom odiše, a čitanjem povijesne literature poželjela sam da više ljudi zna za nju, posebice mladi. Tome je pomogla i činjenica da sam u to vrijeme čitala povijesne romane fenomenalne Kate Quinn koji su savršena kombinacija stvarne povijesti Rimskoga carstva i njene vlastite mašte. Takva mi se kolaboracija silno svidjela jer sam po završetku svakog njenog romana morala istraživati tko je od likova bio stvarna osoba, a tko nije, koji je car doista vladao tako kako je opisivala, a koji član obitelji nije nikada postojao… i onda mi se počela stvarati priča u glavi zahvaljujući nevjerojatnoj povijesti Dubrovačke republike. Samo, nisam htjela biti preslika njenog rada pa sam poželjela učiniti nešto što još nije učinjeno, barem ne na ovim prostorima - napisati alternativnu, magičnu povijest velike Republike. Počela sam pisati o staroj Ragusi koja je imala u sebi velike čarobnjake poput Marina Getaldića, neshvatljivog monstruma poput Kneza, tajni red koji se spremao pružiti otpor, podzemlje, Vijeće Umoljenih, zidine, palače, diktatorske režime… sve u nadi da ću uspješno izbalansirati stvarnu dubrovačku povijest sa svojom maštom koja je dobila magičnu pozadinu. I mislim da sam uspjela, jer po završetku čitanja ‘Republike kamena’ čitatelj ima želju istražiti što je istina, a što nije.
S obzirom da se radi o romanu u nastavcima, koji su tvoji planovi za budućnost? (Koliko nastavaka? Objavljivanje u privatnoj nakladi ili daljnje traženje izdavača? Kada možemo očekivati izlazak drugog nastavka?)
Prvotni je plan bio da se radi o trilogiji, međutim, pisanje nastavka je ispalo toliko bogato da sam se odlučila na pentalogiju. Hrabro, znam, ali za sada ide jako dobro :) Nastavak ‘Republike kamena’ planiram ovo proljeće i moram priznati da sam jako uzbuđena! S prvim sam nastavkom bila prilično shvatljivo uplašena i suzdržana u priči, jer ipak sam manipulirala tuđom povijesti onako kako je meni odgovaralo, ali sada sam puno sigurnija i zadovoljnija čitavim tokom i to se vidi u nastavku. Budući da smo izdavač i ja vrlo zadovoljni sadašnjom kolaboracijom, namjeravamo ostati u suradnji, ali ako ostanem bez njega nekim slučajem, ne pada mi na pamet ulaziti u dogovore s drugim nakladama pa ću iz vlastite radnje izbacivati nastavke. Ali, o tom-po tom, za sada ne moram o tome razmišljati, na svu sreću.
Jesi li ikada razmišljala o prijevodu i probijanju na strano tržište? Koja je tvoja percepcija uspješnosti domaćih romana u našoj domovini naspram uspješnosti romana van granica?
Zapravo, prije nekoliko je dana završen prijevod ‘Republike kamena’ na engleski jezik tako da se upravo pripremam na strano tržište, a bit će dostupna i u elektronskom i u tiskanom obliku. Uspjeh domaćih romana zadržao se na provjerenim, starim imenima naše književne scene. Najčitaniji u knjižnicama diljem Hrvatske su Sanja Pilić i Miro Gavran, pisci na kojima smo, sigurna sam, gotovo svi odrasli, i to je hvalevrijedno, ali u Hrvatskoj se uopće ne radi na razvitku književne scene, pogotovo ne mladih autora. Ako ste nepoznati, gotovo nemate šanse; meni je većina odbijenica od izdavačkih kuća izričito napominjala da ne objavljuju neafirmirane pisce. Pomalo nalik onom “kako ću imati radnog iskustva ako mi nitko ne da šansu za prvi posao?”, zar ne? Poticaje od strane države, opet, dobivaju provjerena stara imena. Razne konvencije, udruge i organizacije dijele prostore i nagrade u krug međusobno, među piscima koji su odavno prešli srednju dob, dakle, ne da nema mjesta za mlade pisce, nego se čini kao da se čitava zemlja zdušno trudi ugušiti njihov glas. Ima još toga puno, ali ne želim ulaziti u to. U svega godinu i pol od objave ‘Republike kamena’, naučila sam gdje mogu i želim biti, a gdje neću pa makar izgubila sve što sam do sada radila, zato sam tako brzo dala prevesti knjigu na engleski jezik, jer vani je to sve drugačije. Ako se ne varam, Norveška za svakog svog autora otkupi 1000 primjeraka knjige kako bi ga potaknula. Možete li išta takvoga zamisliti kod nas!? Ne, nikada.
Naposljetku, koja je tvoja poruka publici, a koja mladim autorima koji se eventualno žele upustiti u pisanje i objavljivanje romana?
Ne odustajte! Moj je moto - neuspjeh ne dolazi u obzir. Ako primite stotinu pismenih i elektronskih odbijenica, spremite ih kao podsjetnik, ali nastavite slati molbe. Ako vas izdavač laže, vara i krade, borite se s njim na sudu i nastavite dalje jer će se naći netko tko će prepoznati vašu iskru i rasplamsati je. Ako sumnjate u sebe i svoje pisanje, čitajte što šareniji raspon knjiga i uzmite dugu pauzu dokle god ne osjetite da vas prsti opet svrbe. Ako je potrebno otvoriti svoj obrt ili svoju nakladu kako bi objavili nešto svoje, učinite i to, i objavite još mladih, neafirmiranih pisaca u inat svima koji vam nisu htjeli pružiti priliku. Ako mislite da se od toga može živjeti u našoj zemlji, vjerujte mi da ne može, ali ako mislite da ne vrijedi imati ostvarenje svojih snova među koricama na tuđim policama, nakon jako puno truda i muke, onda se grdno varate.
Tanja Radman rođena je 13.02.1991. u Kutini.Osnovnu školu završava u Popovači u kojoj živi do upisa srednje škole u Zagrebu. Po završetku Hotelijersko turističke škole i napuštanjem učeničkog doma A.G. Matoš u kojem je stanovala, odlazi na sezonski rad koji se nastavlja putovanjima i poslovima na razna mjesta. U Dubrovniku završava 2012. godine kada se rađa ideja o romanu nakon prve posjete staroj gradskoj jezgri. Potaknuta ljubavlju prema pisanju koju posjeduje od ranih školskih dana, Tanja započinje radna prvotnoj ideji koja je kasnije postala “Republika kamena.” Objavljena je 2015. godine od strane UG Hrast te 2016. godine doživljava svoje drugo, novo izdanje pod palicom Udruge mladih Orlando. Tanja živi u Dubrovniku kojeg, kako kaže, doživljava kao dom.
Koliko god to laskavo na prvu zvučalo, usporedbe s J.K.Rowling me samo dovode u situaciju u kojoj moram pravdati svoje djelo kao vrlo različito od njenog. Štoviše, jedina stvar koju imamo zajedničku je prisutnost magije u priči, ništa više. No, nastojim se ne buniti previše, ipak mi je ona bila i ostala najdraži autor zbog svega što je učinila. Što se tiče odjeka mog romana, mislim da ide u redu uzimajući u obzir tešku situaciju u državi i tu skeptičnost domaćih čitatelja prema autorima ovih prostora - ona svakako postoji, posebice u žanru fantastike, ali to se polako mijenja. Vrlo polako, ali da, mijenja se.
U početku si imala komplikacija vezanih uz objavljivanje i samu distribuciju romana. Smatraš li da se izdavači ponekada odnose odviše neodgovorno prema autorima? Smatraš li da su spomenute komplikacije u početcima naštetile tvojem probijanju na književnu scenu?
Imala bih puno toga za reći na tu temu kada bi svi imali strpljenja slušati. Prije svega, pristup mnogih izdavača nije nimalo ohrabrujući niti pošten prema autoru, od ugovora koji nerijetko donose manje od 10% zarade autoru do toga da on sam nema puno prava kada se radi o, primjerice, dizajnu korica, dogovaranju promocija i slično. I ne govorim to bezveze, jer sam se s vremenom sprijateljila s autorima iz velikih, poznatih izdavačkih kuća i onih manjih, nepoznatih. Moje se prvo iskustvo, glede objave, iz euforičnog pretvorilo u tragično, nakon što sam nakon samo dva mjeseca shvatila da će moj izdavač upropastiti sve na čemu sam godinama radila; od potpuno krivog dizajna naslovnice, objave nelektorirane verzije priče, odgađanja promocija knjige na sam dan događanja, pošiljki knjiga koje su kasnile tjednima do potpune nezainteresiranosti glede prodaje bilo kome, individualcu ili instituciji. Kada sam uvidjela da sam u nekoliko mjeseci prodala stotinu primjeraka potpuno sama, a da je on zadržao sav novac, žurnim sam postupkom raskinula ugovor i gotovo upala u melankoliju. Toliko rada i truda, toliko godina nadanja da će mi se ostvariti san, samo da bi mi jedan čovjek to sve uništio? Uslijedilo je pola godine traženja novog izdavača i prodaje preostalih primjeraka iz tiraže - potpuno sama. Tu sam se oslonila na platforme društvenih mreža i pokazalo se kao pun pogodak, budući da je to najbliže što mogu biti svojim čitateljima, i najsigurnije, jer je sve išlo preko mene pa nije bilo nikakvih prevara ni malverzacija. To je bilo teško razdoblje jer se u vrlo kratkom periodu moje uvjerenje da sam ostvarila svoj san pretvorilo u prilično usamljenu borbu, ali imala sam sreće što je moj drugi izdavač, institucija posvećena mladima u raznim disciplinama pa tako i u književnosti, bio i ostao jako fleksibilan pa smo sklopili ugovor na obostrano zadovoljstvo. Požurila sam objaviti drugo izdanje ‘Republike kamena’ pod njegovim imenom kako bih popravila upravo tu napravljenu štetu od strane prvog izdavača; naslovnica je sada kakva je trebala biti od samog početka, priča je lektorirana, ilustracije u njoj su u boji kako je prvotno zamišljeno, format je ugodniji i sve skupa je baš onako kako sam htjela. Kažem, imala sam sreće što sam se izvukla iz kandži prevaranta i nesposobnog izdavača na vrijeme, ali još punih godinu dana čekala sam da mi isplati moj dio i odradi svoj dio ugovora iako nikad nije prodao niti jedan primjerak nikome, pa nisam ni sigurna je li išta napravio osim što me unazadio jedan kratki period. No, svako zlo za neko dobro. Da nije bilo te situacije, ne bih pronašla svog sadašnjeg izdavača, zar ne?
Tvoj prvijenac „Republika kamena“ svrstan je u skupinu epskog povijesno-fantastičnog serijala. Kako to da si se odlučila na taj žanr? Što te motiviralo i što te još uvijek motivira na pisanje spomenutog žanra?
Dolaskom u Dubrovnik zaljubila sam se u prošlost kojom odiše, a čitanjem povijesne literature poželjela sam da više ljudi zna za nju, posebice mladi. Tome je pomogla i činjenica da sam u to vrijeme čitala povijesne romane fenomenalne Kate Quinn koji su savršena kombinacija stvarne povijesti Rimskoga carstva i njene vlastite mašte. Takva mi se kolaboracija silno svidjela jer sam po završetku svakog njenog romana morala istraživati tko je od likova bio stvarna osoba, a tko nije, koji je car doista vladao tako kako je opisivala, a koji član obitelji nije nikada postojao… i onda mi se počela stvarati priča u glavi zahvaljujući nevjerojatnoj povijesti Dubrovačke republike. Samo, nisam htjela biti preslika njenog rada pa sam poželjela učiniti nešto što još nije učinjeno, barem ne na ovim prostorima - napisati alternativnu, magičnu povijest velike Republike. Počela sam pisati o staroj Ragusi koja je imala u sebi velike čarobnjake poput Marina Getaldića, neshvatljivog monstruma poput Kneza, tajni red koji se spremao pružiti otpor, podzemlje, Vijeće Umoljenih, zidine, palače, diktatorske režime… sve u nadi da ću uspješno izbalansirati stvarnu dubrovačku povijest sa svojom maštom koja je dobila magičnu pozadinu. I mislim da sam uspjela, jer po završetku čitanja ‘Republike kamena’ čitatelj ima želju istražiti što je istina, a što nije.
S obzirom da se radi o romanu u nastavcima, koji su tvoji planovi za budućnost? (Koliko nastavaka? Objavljivanje u privatnoj nakladi ili daljnje traženje izdavača? Kada možemo očekivati izlazak drugog nastavka?)
Prvotni je plan bio da se radi o trilogiji, međutim, pisanje nastavka je ispalo toliko bogato da sam se odlučila na pentalogiju. Hrabro, znam, ali za sada ide jako dobro :) Nastavak ‘Republike kamena’ planiram ovo proljeće i moram priznati da sam jako uzbuđena! S prvim sam nastavkom bila prilično shvatljivo uplašena i suzdržana u priči, jer ipak sam manipulirala tuđom povijesti onako kako je meni odgovaralo, ali sada sam puno sigurnija i zadovoljnija čitavim tokom i to se vidi u nastavku. Budući da smo izdavač i ja vrlo zadovoljni sadašnjom kolaboracijom, namjeravamo ostati u suradnji, ali ako ostanem bez njega nekim slučajem, ne pada mi na pamet ulaziti u dogovore s drugim nakladama pa ću iz vlastite radnje izbacivati nastavke. Ali, o tom-po tom, za sada ne moram o tome razmišljati, na svu sreću.
Jesi li ikada razmišljala o prijevodu i probijanju na strano tržište? Koja je tvoja percepcija uspješnosti domaćih romana u našoj domovini naspram uspješnosti romana van granica?
Zapravo, prije nekoliko je dana završen prijevod ‘Republike kamena’ na engleski jezik tako da se upravo pripremam na strano tržište, a bit će dostupna i u elektronskom i u tiskanom obliku. Uspjeh domaćih romana zadržao se na provjerenim, starim imenima naše književne scene. Najčitaniji u knjižnicama diljem Hrvatske su Sanja Pilić i Miro Gavran, pisci na kojima smo, sigurna sam, gotovo svi odrasli, i to je hvalevrijedno, ali u Hrvatskoj se uopće ne radi na razvitku književne scene, pogotovo ne mladih autora. Ako ste nepoznati, gotovo nemate šanse; meni je većina odbijenica od izdavačkih kuća izričito napominjala da ne objavljuju neafirmirane pisce. Pomalo nalik onom “kako ću imati radnog iskustva ako mi nitko ne da šansu za prvi posao?”, zar ne? Poticaje od strane države, opet, dobivaju provjerena stara imena. Razne konvencije, udruge i organizacije dijele prostore i nagrade u krug međusobno, među piscima koji su odavno prešli srednju dob, dakle, ne da nema mjesta za mlade pisce, nego se čini kao da se čitava zemlja zdušno trudi ugušiti njihov glas. Ima još toga puno, ali ne želim ulaziti u to. U svega godinu i pol od objave ‘Republike kamena’, naučila sam gdje mogu i želim biti, a gdje neću pa makar izgubila sve što sam do sada radila, zato sam tako brzo dala prevesti knjigu na engleski jezik, jer vani je to sve drugačije. Ako se ne varam, Norveška za svakog svog autora otkupi 1000 primjeraka knjige kako bi ga potaknula. Možete li išta takvoga zamisliti kod nas!? Ne, nikada.
Naposljetku, koja je tvoja poruka publici, a koja mladim autorima koji se eventualno žele upustiti u pisanje i objavljivanje romana?
Ne odustajte! Moj je moto - neuspjeh ne dolazi u obzir. Ako primite stotinu pismenih i elektronskih odbijenica, spremite ih kao podsjetnik, ali nastavite slati molbe. Ako vas izdavač laže, vara i krade, borite se s njim na sudu i nastavite dalje jer će se naći netko tko će prepoznati vašu iskru i rasplamsati je. Ako sumnjate u sebe i svoje pisanje, čitajte što šareniji raspon knjiga i uzmite dugu pauzu dokle god ne osjetite da vas prsti opet svrbe. Ako je potrebno otvoriti svoj obrt ili svoju nakladu kako bi objavili nešto svoje, učinite i to, i objavite još mladih, neafirmiranih pisaca u inat svima koji vam nisu htjeli pružiti priliku. Ako mislite da se od toga može živjeti u našoj zemlji, vjerujte mi da ne može, ali ako mislite da ne vrijedi imati ostvarenje svojih snova među koricama na tuđim policama, nakon jako puno truda i muke, onda se grdno varate.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.