Kolumne

utorak, 17. siječnja 2017.

Sonja Smolec | Lucas Bärfus: Koala


Lucas Bärfus švicarski je pisac, višestruko nagrađivan i prvo što moram spomenuti je način na koji piše: Izvrstan je pripovjedač čiji stil je za čitatelja pravi izazov. No, ovaj put susrela sam se s knjigom koja mi se istovremeno i je i nije svidjela. Moje mišljenje je da bi, iako su na neki čudan način prvi i drugi dio povezani, bilo mnogo bolje da je autor umjesto jedne napisao dvije zasebne knjige.

Nakon prvog pažljivog čitanja i vraćanja na prethodne odlomke i prvi dio knjige koji je s drugim djelom prisilno povezan, autor nas slijedom svojim misli vraća u osnovnoškolske klupe, doduše na zanimljiviji način nego što je bilo gradivo iz povijesti, ali to nije ono što sam od te knjige očekivala. Sam početak priča je o odnosu dva brata, tragičnom kraju jednoga od njih, priču koja po stilu kod čitatelja budi drugačije osjećaje i priprema ga na nešto sasvim drugo od onog što mu je u nastavku ponuđeno.

Glavni lik pokušava otkriti što je to navelo njegovog brata na samoubojstvo, pronalazi mnoge zanimljive priče i objašnjenja o samoubojicama. Autor šeta preko granice osude samoubojstava sve do razumijevanja razloga.

Donosi "suhe" zaključke o bratu, s malo ili gotovo nimalo empatije. Je li to u njemu ljutnja što brata nikada nije imao prilike upoznati kao osobu a izgubio ga je ili zaista emotivno nije nikada s njim bio povezan, teško je reći. Ovakvu knjigu nije lako čitati i na svakom čitatelju je da sam odluči što o tome misli. Ponešto se može razlučiti iz njegovih razmišljanja ali se iz istih vidi da se na neki način divio bratovim stavovima i načinu života, da se kroz prijezir pomalo nazire, ako ne ljubav a ono divljenje zbog hrabrosti da sam sebi oduzme život.


"Nikad nije bio u stanju ništa pošteno odraditi, no upravo mu je taj nedostatak pridavao osjećaj posebnosti, bio je umišljen, gotovo tašt."

"Umjesto da se bori, umjesto da se uhvati ukoštac sa životom, on se samo kukavički povukao. Nikad nije bio kadar preuzeti odgovornost, ni za posao, ni za obitelj, na svijetu nije postojao čovjek koji bi bio upućen na njega."


Naslućuje da glavni lik osjeća grižnju savjesti što s bratom nije bio bliži, i to je razlog što taj dio knjige ima i literarno i psihološki daleko veću vrijednost; čitatelja tjera na razmišljanje o sebi samome, kao što to radi i glavni lik, tražeći opravdanje za svoje ponašanje:

"Svako je sjećanje odjednom postalo podložno ovoj vrsti preispitivanja.

I svaka riječ.
Iako mi, strogo rečeno, uopće nije bio brat.

Točan naziv je "polubrat".

Imali smo istu majku ali ne i oca..."

Cijela priča se na kraju gubi u traženju razloga za samoubojstvo i osobnom psihoanalizom samoubojica. Dio knjige gdje se opisuje ponašanje obitelji samoubojica odlično je odrađen, a otkriče da gotovo da nema obitelji u kojoj netko nekada nije sebi oduzeo život, koliko god istinit bio, zastrašujući je. No, o tome se radije ne priča kao da se nikad nije desilo. Ljudi na spomen samoubojice pognu glave kao da o tome ne znaju ništa ili nisu čuli o čemu se u društvu razgovara.

Nakon prve trećine romana osobna tragedija iz prvog dijela knjige pretvara se u objašnjenje povijesnih činjenica postanka kažnjeničkih i ostalih kolonija na području današnje Australije, a sve pod asocijacijom nadimka koji je nosio brat glavnog lika i to sve bez gotovo vidljivih prijelaza.

Tragedija naroda koji je iseljen na nepoznato tlo na kojem pokušava preživjeti nakon nekog vremena prelazi u objašnjenje pronalaska ostataka do tada njima nepoznate životinje po kojoj roman nosi naslov, a slučajno je bio i nadimak brata samoubojice.

Na kraju imamo introspekciju glavnog lika, analizu vrijednosti rada kao takvog i sve njegove besmislenosti.

"Nama nitko ništa ne poklanja, ono što želimo jesti moramo oduzeti od vlastitog dana. Svi smo mi kmetovi, robovi, svatko od nas, a naš je duh tako iskvaren da i ne primjećujemo koliko nas jadnima i bolesnima čini. Svaka prepreka može se prevladati isključivo još većim trudom."

Nastavak ove analize svakako je vrijedno pročitati, ali roman u cjelini, premda u njemu ima podosta vrijednih misli, i hvaljen je kao roman suvremene književne scene, kod mene na žalost nije polučio ono što sam od njega očekivala..

Naklada: Edicije Božičević

Nema komentara :

Objavi komentar