Cijedim dušu
po ovom bijelom papiru.
Nižem jarko crvena slova
dok pišem tintom svoje krvi.
Srce me guši i ne miruje.
Eksplodira u tijelu kao
atomska bomba i lomi sve u meni.
Svodim svoje postojanje
na fragmente blijedih sjećanja
koji naviru bez smisla i reda.
Deformiram bujice riječi
u nadi da me podsjete na sunce i dugu,
na nebo i zvijezde.
Na svjetlo života.
Dok sjene na zidu plešu
naviru mi antonimi za sve one crne misli
i proživjele trenutke.
Pa tko bi imao volje čitati i realnosti
i teškim trenucima ?
Nikoga ne zanima moja bol i jecanje duše.
Pjevat ću o sretnoj ljubavi,
o crnom vino koje opija zaljubljene
i gitari koja svira u suton.
O bosim nogama koje diraju topli pijesak
i moru koje ljubi obalu
dok vi tonete u božanstvo postojanja.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.