Kolumne

utorak, 31. siječnja 2017.

Sonja Smolec | Čovjek luk



Niste li se i vi nebrojeno puta začudili kako vas već pri prvom susretu osoba podsjeća na neku od životinja? Kako u izrazu lica ili stavu tijela ima nešto šumsko, animalno? Možda je to bio vuk, lisica, medvjed ...ili ...oh, da ...mene su neki ljudi neodoljivo podsjećali na gmazove, oni simpatičniji, ne znam zašto, na kornjače. Možda zato što mi one izgledaju bezopasno. I uvijek izgledaju kao da se smiješe. A onda, prije dosta godina srela sam čovjeka i odmah pomislila - luk. Da, ne nikakva životinja nego - luk!


Uočila sam koliko je slojevit. Moj problem je da sam često, na svoju žalost ili radost, imala rendgenske oči za ljudske karaktere, a ovaj je svakako bio, kao što sam rekla – slojevit, i to ne na onaj način koji vas izaziva da istražujete sve dalje i dalje nadajući se da će iza sljedećeg sloja iskrsnuti nešto dobro. Naprotiv. Luk uvijek ostaje luk. Ne morate ga ni zagristi, a već vam na oči idu suze. S ovim je bilo još nešto što je izazivalo jezu. Nije imao svježinu dobrodošlog začina.

Kroz sve njegove slojeve izlazio je kiselkast vonj trule unutrašnjosti i odmah ste znali, ako ga taknete, i nakon što dobro operete ruke, onaj smrad će se još danima osjećati i na vašoj koži. Čak je i po svom izgledu podsjećao na luk. Hodao je krupnim koracima, a ipak išao polako i gegao se u nekom čudnom stavu kao da ima velikih problema s hemoroidima. Uočila sam da rijetko mijenja odjeću. Gotovo uvijek je bio u istom odijelu ovješenih džepova, košulje bezlične s iskrzanim ovratnicima i sumnjive čistoće. Cipele, ah .. One su bile priča za sebe. Očišćene na brzinu ili možda samo otrte o zadnji dio nogavica hlača koje su to sam svjedočile mrljama tajanstvenih oblika. Pete su im bile izlizane i ostaci komadića gume ili plastike, što je nekad bila prilijepljena da cipeli da oblik, a koraku lakoću, vukli su se i otpadali poput malih crnih nazupčanih zastavica. Gledala sam za njim, kladila se sama sa sobom i čekala kad će sljedeći otpasti.

Slijedio ga je vonj zapuštenosti, vonj starih neprovjetrenih soba, nepospremljenih ormara i plijesni, s maglovitim slijedom sredstava protiv moljaca. Oh, da, ovo moram spomenuti. Ponekad je iz ustiju hodajućeg luka dolepršao miris peperminta pomiješan sa zadahom alkohola. Nametnula mi se misao da je prikriveni alkoholičar. Nije bio siromašan, osim duhom. Uvijek sam se pitala na kog vraga troši silne novce koje je zarađivao i kako ga takvoga podnose članovi obitelji. Širile su se priče da on i ne spava kod kuće. Vidjela sam mu ženu. Dama.

Po karakteru je bio poput sredine trulog luka. Luka koji se pravi da je ispravan i dobar začin i da u vašoj hrani mora biti baš on. A tamo, čim više slojeva skinete, sve je mekši i gnjecaviji i... Bljak!!! Ako bi ga netko slučajno ili namjerno "pritisnuo", iz njega bi na sve pore karakter trulog želea. Curio bi i zagadio sve oko sebe. Situacije na sastancima podsjećale su na scene horor filmova ili znanstvene fantastike, kad se iznenada, na užas svih prisutnih, sa stropa počne cijediti smrdljiva i ljepljiva sluz koja se ne da odlijepiti i sadrži kiselinu koja nagriza sve što dotakne.

Imao je jako dobro uvježbane načine kojima je ucjenjivao poznanike i poslovne partnere. Svim ljudima od kojih je ovisio posao pokušavao je nametati osjećaj krivice i manje vrijednosti. U tu svrhu izmišljao je nemoguće rokove kad su poslovi morali biti završeni samo da bi napakostio onima s kojima je radio. Kad bi posao bio gotov, a novi još nije stigao, dolazio bi u ured, smiješio se i govorio da će, samo zahvaljujući njegovoj tako dobroj organizaciji i brzo obavljenom poslu, dobiti plaću.

Bojao se da netko ne bi slučajno imao pet minuta predaha. Tuđe ideje i zasluge, bez grižnje savjesti i sa smiješkom pripisivao je sebi i naplaćivao posao koji su drugi umjesto njega obavili, a onda izmišljao sve moguće načine da ih diskreditira. Nije znao ili se pretvarao da ne zna osnovne zakone poslovanja, nikad nije na sebe želio preuzeti odgovornost za vlastite pogreške, ali je svoje pogreške, bez grižnje savjesti, pripisivao drugima. Nitko ga nije volio, ali je u svojim nastojanjima bio toliko uporan da su mu često davali ono što je tražio, iako to nije zaslužio, samo da ga se riješe.

Pritiskao je poslovne partnere, sve u ime interesa firme u kojoj je radio, samo kako bi došao do još više «financijske potpore», kako je on to govorio. Velik dio tog novca uvijek je našao put do njegovog džepa, a on se, dok su mu umjetni zubi klepetali, dok ih je svako malo poskrivečki jezikom pokušao ponovo namjestiti, a slina curila iz uglova ustiju, besramno smiješio i hvalio kako je upravo on i samo on svojim trudom pridonio toj zajednici. Njegovi honorari bili su veći nego plaća svih ostalih zaposlenika zajedno i uskoro je «firma» došla do bankrota.

Zašto ga se nisu riješili iako je bio financijski, moralni i društveni parazit? Trebali su ga jer...nastavak prepuštam vašoj mašti. Kad bolje razmislim, zašto da o njemu uopće pišem i trošim svoje vrijeme? A vjerojatno sam ovom pričom i uvrijedila jedno tako vrijedno povrće. Neki od vas će se pitati ...Da li sam ga mrzila? Ne. Nije bio vrijedan te emocije. Žalila sam ga.

Nema komentara :

Objavi komentar