Kolumne

petak, 6. siječnja 2017.

Slavica Gazibara | Prijateljstvo


Nikad nisam upoznala nijednog djeda. Poginuli su u ratu, puno godina prije mog rođenja. Moj otac je često izbivao zbog posla nekoliko dana, a kad je bio kod kuće, jeo je, spavao ili čitao novine i bio zauzet. Majka je uvijek nešto radila i bila u žurbi i uglavnom zauzeta s ocem, što se očitovalo najčešće lošim raspoloženjem. Baka je bila daleko i često sam zamišljala kako bi bilo lijepo da imam bar jednog djeda. Zamišljala sam kako izgleda, izmišljala razne dogodovštine s njim, i o svemu tome pričala svojoj prijateljici Neni. Ona je sa zanimanjem slušala te moje izmišljene priče, zapitkivala ponekad, a ja sam spremno odgovarala.


Imala je i Nena svojih priča, no najčešće je govorila o svojoj teti iz Preloga, o tome kako ona jako fino kuha i kakve kolače peče, te kako ona – Nena – ima kod nje svoju sobu i kako ju uvijek teta dočeka s nekom igračkom. Naravno da sam bila ljubomorna jer sam imala samo jednog malog plavog gumenog zečića i lutku Žofu koja je imala samo glavu umotanu u krpu. Nije imala ni ruke, ni noge, a oči, nos i usta su joj bili nacrtani crnom tintom. A ona je dobivala skoro svaki tjedan igračku! Šteta što joj teta nije dala igračke nositi kući, već ih je morala ostaviti tamo kod nje, da bi se i drugi put s njima mogla igrati.

I dok sam ja odrastala kao usamljeno i jedino dijete tročlane, a najčešće dvočlane obitelji, ona je imala mlađu sestru i brata, i roditelje koji su živjeli „na noževe“ kako je moj otac znao reći, odnosno koji bi se kad-god „počerupali“ kako je to govorila majka, prepoznatljivog agrarnog podrijetla.

Kad smo studirale u Zagrebu, u jednom društvu razgovarali smo o obitelji, o korijenima, o smiješnim imenima i nadimcima svoje rodbine i predaka: Mariča, Iviša, Zacoprana, Besni, Anča, Drug Tito, Bem Mu Miša, Jela Parabela… Netko me upitao za moje djedove, a ja sam odgovorila.

- Miliša po mami i Nidžo po tati.
- Gdje žive? – Na trenutak sam se zbunila, ali Nena je brzo odgovorila.
- Poginuli su u ratu, Milišu su ubili četnici, a Nidžu ustaše.

Osjećala sam nelagodu i zbog mojih djedova i njihovih glupih imena koja se nisu uklapala s onim Ivekima, Regicama i Maričama, i zbog ustaša i četnika, a najviše zbog toga što sam shvatila da Nena zna da ja nemam djeda. Da sam lagala. Vraćajući se u studentski dom na Savu, pitala sam ju kako zna za te događaje.

- Tata mi je rekao kad sam još bila mala. Znala sam da nemaš djeda još onda kad si pričala priče o djedu, ali bile su tako lijepe i ti si tako uživala pričajući ih da ti nisam mogla ništa reći.
- Stvarno? A zbilja… kako je ona tvoja teta? Odeš li kada k njoj u Prelog?
- Ma nema više tete. Tamo sada živi samo stric koji se ne trijezni već deset godina otkad je teta umrla.
- Dvadeet godina.
- Molim?!
- Umrla je na porodu, prije nego smo se mi rodile. Rekla mi je mama.

Od tramvajske stanice u Savskoj do našeg paviljona nismo više razgovarale. O toj temi – o djedu i teti – nikad više. A prijateljice smo ostale čitav život.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.