Pramcem u sumrak X.

LEDENO

Piše: Jelena Miškić 

Okovalo nas je. Nije to više hladnoća, ledara je to u kojoj trnu zubi i udovi od nemoći, kada je bolje čuvati topli dah, nikako za gluposti i uzalud, već za najpametniju rečenicu koju se mora izgovoriti, a ta bi bila: " Pingvini padaju u nesvijest, bjež'mo na toplo!".

Vjerujem kako to zvuči kao sasvim jedna očekivana rečenica. Često se sjetim Zagreba i ljudi koju su me pratili kroz taj dio života, posebice anegdota iz knjižnice i bivših radnih kolega i kolegica. Rado smo ih prepričavali i smijali se tomu uz jutarnju ili popodnevnu kavu.Takva vrst prepričavanja postala su popriličan ritual i obveza, a da netko na dnevnoj bazi krene u prisjećanje i živopisno prepričavanje dogodovština, ne bi trebalo puno, krenuo bi smijeh i dan bi odmah bio bolji. Iako smo većinu priča vrtili u krug, netko je vješto još znao malo i nadodati, pa je bilo još i smješnije, ali nikada dosadno i bez poante. Tako se uvijek rado sjetim priče drage kolegice, a tiče se naravno sasvim "ne"- očekivane rečenice.

Zgoda počinje po njezinom pričanju u vrijeme kada je ona netom završila studij i počela raditi u knjižnici u Zagrebu. Tako je upoznala dotičnog kolegu, stasitog stihoklepca, druga po smjenskom radu, strastvenog konzumenta allium cepa (crvenog luka) ali ljubitelja poezije i velikog zaljubljenika u svaku formu stiha, naveliko i naširoko haikua. Kako je bilo nova u knjižnici zasigurno je htjela ostaviti dobar dojam na sve kolege i kolegice, tako  inače po naravi plaha, dobroćudna i pomalo rezervirana, odlučila je uistinu biti takvom kakva jest, jer najbolje je biti i ostati svoj pa što bude i odmah se našla u sudaru i koliziji glasnog stihoklepca. Mislila je da je čudan, pomalo luckast, osebujan svakako, ali Bože moj, radni kolega pa bolje da se što prije pomiri s tim, biti će njoj lakše. Tako je dotična jednu večer, hajmo reći kako je bila ovako zimska ledena večer, vraćajući se iz kazališta ili iz nekakvog drugog kulturnog uzdizanja s prijateljicom pod rukom krenula od trga bana prema zapadu. Tako je čim su zamakle iz gužve trga i udarile u pravac, u šačici ljudi prepoznala kolegin montipajtonovski hod. Bilo bi sasvim neizvjesno i pomalo neugodno pomislila je u tom trenutku sada naglo uteći na drugu stranu vukući prijateljicu pod rukom, zasigurno bi ju primijetio, a onda belaj, ona bi ispala čudnija od njega. Neprihvatljivo. Tako je stisnula kolegicu jače pod mišku i hrabro krenula u susret.

Već su bili na korak od čudnog i čudnijeg, kada je pripremila uljudan ton glasa kojim će kolegu pozdraviti, poželjeti mu dobru večer, pripomenuti kulturno uzdizanje kako priliči mladoj osobi da se uzdiže, a ne podliježe šankerajskim kerefekama, predstaviti prijateljicu, sve je mudrica pametno osmislila u sekundi. Usporila je, pogledom diskretno dajuć' na znanje i ravnanje prijateljici da će stati, kad li kolega sasvim izravno stajući pred dvije djevojke poput Stonehenge kamena, stade i zagrmi: "Imaš olovku?! Brzo, pobježe mi stih!!"

Obje skočiše kao ofurene, zacrvenješe obrazi, stadoše kopati po torbicama, prijateljica prva izvuče olovku i pruži ju stihopiscu. Ovaj uze kemijsku olovku i uteče preko njih maltene, kao da ga sto vragova goni. Vjerojatno u potrazi za nekim poznatim tko će imati komadić papira da i zapiše štogod sad kad već ima s čim.

Djevojke su ostale još stajati neko vrijeme kao ukopane, a onda su uz smijeh nastavile put kućama.

Stojim na obali Dunava kod stare klaonice i razmišljam o toj zgodi dok gledam kako Dunav odnosi polomljene sante leda.

S lijeve strane mi blista ledeni grad, toliko je tiho da mogu čuti kako se dvije ledenice u vodi sudaraju.

Poanta.. koliko god ledeno bilo, naići će.

A ja ću imati olovku?

Ili će on biti stihopisac i imat će olovku, a ja papir?

Kako god i koliko god bilo hladno, imam osmjeh.

Dovoljno.