Kolumne

utorak, 3. siječnja 2017.

Pramcem u sumrak IX.


PRVI SNIJEG

Piše: Jelena Miškić


U mojoj rodnoj kući baba Melanija znala je zimi redovito spuštati roletne jer bi tako čuvala toplinu soba koje su se prestajale grijati taman kada bi izgorjele posljednji ugarci brzinski još doložene vatre što ju je deda posljednji puta provjerio prije večernjeg dnevnika u 19.30. Mislila je kako je studeni tako strogo zabranjen ulaz, a kada bi nas djecu posljednji puta obišla pred počinak i zavukla perinu pod krevet da izdrži svako nemirno spavanje, mogla je mirno zaključiti dan.

Nije bilo veće radosti ujutro iskočiti iz pretoplog kreveta, pretrčati do prozora, onako bosonoga i potegnuti gurtnu i podići roletne. Gurtna je naime po vukovarski, izraz za onu ojaču špagu ili vezu kojom snaga poteza omogućuju podizanje roletne. Nevolja bi bila jer su ponekad roletne zapinjale, koliko god bi vukao gurtne, ne bi išlo, pa bi to bio pošten posao onako ujutro još nerazbuđenih mišića, a s previše znatiželje totalna muka do saznanja ima li konačno tog snijega. Bilo je sasvim dovoljno i ono malo prolaza jutarnjeg blještavila koje bljesne preko stakla, da bi onaj koji bi prvi dignuo roletnu, a to bi bio prvi koji bi se probudio, toliko vikao i cikao, da bi svi ostali poskakali, jer em su školski praznici em je pao snijeg.

Baba Melanije je oduvijek cijenila nutricionističke potrebe zimskog perioda. Naravno da je znala da je snijeg pao puno prije nas djece, tako da je već čekao njezin specijalitet, kaubojski doručak. Tako ga je iz štosa prozvala, čisto kako bi nama bilo zanimljivije i naravno, kako bi ga do kraja i pojeli.To je bio stari kruh od par dana izrezan na kockice pomiješan u kajganu s jajima i slaninom. I naravno šalica punomasnog mlijeka. Melanija je pred nas djecu znala staviti cijelu tavu, onako bez tanjura, samo na drvenom podlošku kako bi sačuvala stol od topline i podijeliti nam vilice, Bože dragi kakve li slasti.

Doručak je morao biti obilan i pojeden do kraja, jer tko bi nas dozvao na bilo kakav daljnji objed, što smo bili stariji, znala je kako je to zvanje nemoguća misija. Imala je Malanija čudnovat pokušaj zahtjeva i popodnevnog odmora, ali nakon što smo se preko balkona i višnje iz spavaćih soba iskradali, morala je odustati od istog zbog sigurnosnih razloga.

Podmazane Elanove sanjke i pravac Bajer na Sajmištu.

Bajer na Sajmištu počinje od špica Vuteksovog nogometnog stadiona i dugačak je iz dječje perspektive, beskrajno dugačak kada se trebalo sanjkama popeti ponovno na vrh. Posebno već u sumrak, kada noge silno već zatežu od pentranja gore-dolje.

Čudo djece, pasa, smijeha i veselja. Promrzle ruke u rukavicama koje propuštaju, koja kila snijega u riti, mokra kosa ispod kape od silnog jurcanja, ma samo daj.

Tko će luđe, dalje, brže, na trbuhu, na leđima, koliko brojčano djece sanjke mogu ponijeti, sa psom naprijed, sa psom koji zna lajat dok se spušta na sanjkama niz bajer, sa psom koji trči pored i laje, stojećki na sanjkama, jednom nogom na jednim drugom na drugim sanjkama, a za najhrabrije zalet i spust na trbuhu - bez sanjki.

Već bi bio pao mrak kada se oglasio zvižduk iz našeg dvorišta. Psi tada podignu glave ne bi li bolje prepoznali zvuk i polako sami krenu prema kući. Bio je to dedin zvižduk kako je vrijeme da se vratimo.

Uz obavezan ritual namakanja nogu u toplim lavorima, Melanija je podijelila čaj od špinanog šećera i salenjake i zadovoljno u tišini promatrala zarumenjena lišca vjerojatno zahvaljujući dragom Bogu na snijegu i da smo se toliko izmorili da nema s nama posla.

Dalje samo pamtim kako me onako umornu bratići zafrkavaju kako sam se kao curica i amaterski zabila sanjkama u stari hrast i neka sama ujutro preuzmem krivicu za slomljene sanjke, iako nisu pukle samo zbog mene.

I san, dobar i sladak u pahuljama Melanijih perina.

Nema komentara :

Objavi komentar