Moj brat je rođen jedne prohladne veljače između Valentinova i Fašnika. Bio je to naporni višesatni porođaj kojem je pridonijelo neiskustvo primalje i liječnika koji nisu pravovremeno presijecanjem međice olakšali porod ( kao što su 7 i pol godina ranije u istoj bolnici učinili u mom slučaju ). Međica je, prema majčinim riječima, ‘pukla ko kruška’ tj. nepravilno, što joj je ( uz obilno krvarenje ) priskrbilo i dugotrajno, bolno kirurško šivanje ‘na hladno’ kad su već bolovi trudova minuli. Iako je, poput mene, rođen u potpuno istim dimenzijama (3500 g i 51 cm), težak porod prouzročio mu je niz zdravstvenih komplikacija: deformacija kukova, oštećenje očnih kapilara ...
U to doba deformacija kukova kod novorođenčadi uspješno se liječila sapinjanjem malenih nožica u kožne remenčiće koji su omogućavali ograničeno, ali ‘pravilno pokretanje udova’... Ako postoji sprava za mučenje tako male djece, onda je to bio originalni inkvizicijski patent.
Zbog nedostatka dječjih krevetića za novorođenčad smješten je na odjel sa djecom starom 6 – 12 mjeseci. Jedna od beba iz susjednog krevetića kojoj su upravo nicali prvi zubići, našla je idealni materijal za masiranje desni: njegove prstiće na rukama. Majka ga je svakodnevno posjećivala radi izdajanja mlijeka, i jednog dana je s užasom otkrila da su mu prstići izgriženi gotovo do kosti. Digla je na noge kompletno bolničko osoblje zahtijevajući promptno utvrđivanje odgovornosti za očiti nemar i nebrigu prema dojenčadi, a kad su medicinske sestre (uz prešutnu podršku liječnika) pokušale zataškati cijeli slučaj, tražila je da joj se dijete prepusti na kućnu njegu. Liječnici su uzvratili tipičnim ‘pranjem ruku’ i odricanjem od bilo kakve odgovornosti, te su joj uručili na potpis izjavu kojom ona preuzima isključivu odgovornost za djetetovo zdravlje nakon otpusta iz bolnice. Ona je to hrabro potpisala, preuzela dijete staro 2 i pol mjeseca - ali sa istom težinom kao pri rođenju - rekavši im na odlasku: „Možete bit sretni što nemam love da vas tužim!” i vratila se u svoj podstanarski stan.
Kompletna obitelj, bliža i dalja rodbina, prijatelji, poznanici, susjedi usrdno su se nadali da će majka roditi kćer, samo ja sam si želio brata. Jedna starica joj je sa sigurnošću prorekla da nosi sina, jer je imala karakterističnu tamnu liniju na trudničkom trbuhu od pupka nadolje ...
U djetinjoj naivnosti veselio sam se budućem partneru za igru s kojim ću moći podijeliti neiscrpna maštanja i ono malo igračaka i slikovnica što sam tada imao. Na moje veliko razočarenje, majka se vratila sa zgužvanim bijelim smotuljkom koji nije znao ni hodati ni govoriti, a kamoli me razumjeti. K tome je neprestano cendrao i cmizdrio, bio naizmjence gladan ili žedan, upišan ili usran do grla, ili oboje. Uprkos svemu tome, s užasom sam shvatio da mu se poklanja velika, a nezaslužena pažnja. Postao sam ljubomoran na vlastitog brata, i teško sam se pomirio sa činjenicom da ću od tada s njime dijeliti roditeljsku pažnju i ljubav.
Nije prošlo mnogo i malo derište mi je uistinu priraslo srcu. Valjda zato što je bio jednostavan i potpuno bespomoćan. Kad je bio sit i suh, u blaženom snu kao da se trudio da bude suprotno; a derao se iz petnih žila kad ga je trebalo nahraniti ili promijeniti pelene. I tako u krug... Naučio sam ponešto o neizbježnim ritualima plemena Novorođenih: o premotavanju, kupanju, hranjenju, podrigivanju, izdajanju mlijeka, uspavljivanju...i ponovnom uspavljivanju... i: „ ...ajd ga sad ti uspavaj, nemrem više, radim ujutro...”. Tada potaknuti zaštitnički instinkt ostao mi je do danas. Majka me jedne večeri zatekla iznad njegovog krevetića kako ga nježno milujem po glavici i, nesvjestan njenog prisustva, tepam mu pred spavanje: „Maji moj bjaco, puno te vojim, samo pavaj i nemoj plakat... i nemoj nas budit...”
Njegovom rođenju prethodilo je napeto razdoblje eskalirajućih sukoba naših roditelja koje je nekoliko mjeseci kasnije rezultiralo rastavom braka. Otac je još prije njegovog začeća otišao na ‘privremeni rad’ u inozemstvo kao ‘gastarbeiter’, spetljao se sa drugom ženom, i više se nije vratio. Majka ga je previše voljela da bi mu mogla oprostiti.
U maloj spavaćoj sobi tog podstanarskog stana tjeskobno sam osluškivao prvu žučnu svađu dvoje meni najdražih ljudi na svijetu...
Nastavak "Moj sin" čitajte 5.1.2017.
U to doba deformacija kukova kod novorođenčadi uspješno se liječila sapinjanjem malenih nožica u kožne remenčiće koji su omogućavali ograničeno, ali ‘pravilno pokretanje udova’... Ako postoji sprava za mučenje tako male djece, onda je to bio originalni inkvizicijski patent.
Zbog nedostatka dječjih krevetića za novorođenčad smješten je na odjel sa djecom starom 6 – 12 mjeseci. Jedna od beba iz susjednog krevetića kojoj su upravo nicali prvi zubići, našla je idealni materijal za masiranje desni: njegove prstiće na rukama. Majka ga je svakodnevno posjećivala radi izdajanja mlijeka, i jednog dana je s užasom otkrila da su mu prstići izgriženi gotovo do kosti. Digla je na noge kompletno bolničko osoblje zahtijevajući promptno utvrđivanje odgovornosti za očiti nemar i nebrigu prema dojenčadi, a kad su medicinske sestre (uz prešutnu podršku liječnika) pokušale zataškati cijeli slučaj, tražila je da joj se dijete prepusti na kućnu njegu. Liječnici su uzvratili tipičnim ‘pranjem ruku’ i odricanjem od bilo kakve odgovornosti, te su joj uručili na potpis izjavu kojom ona preuzima isključivu odgovornost za djetetovo zdravlje nakon otpusta iz bolnice. Ona je to hrabro potpisala, preuzela dijete staro 2 i pol mjeseca - ali sa istom težinom kao pri rođenju - rekavši im na odlasku: „Možete bit sretni što nemam love da vas tužim!” i vratila se u svoj podstanarski stan.
Kompletna obitelj, bliža i dalja rodbina, prijatelji, poznanici, susjedi usrdno su se nadali da će majka roditi kćer, samo ja sam si želio brata. Jedna starica joj je sa sigurnošću prorekla da nosi sina, jer je imala karakterističnu tamnu liniju na trudničkom trbuhu od pupka nadolje ...
U djetinjoj naivnosti veselio sam se budućem partneru za igru s kojim ću moći podijeliti neiscrpna maštanja i ono malo igračaka i slikovnica što sam tada imao. Na moje veliko razočarenje, majka se vratila sa zgužvanim bijelim smotuljkom koji nije znao ni hodati ni govoriti, a kamoli me razumjeti. K tome je neprestano cendrao i cmizdrio, bio naizmjence gladan ili žedan, upišan ili usran do grla, ili oboje. Uprkos svemu tome, s užasom sam shvatio da mu se poklanja velika, a nezaslužena pažnja. Postao sam ljubomoran na vlastitog brata, i teško sam se pomirio sa činjenicom da ću od tada s njime dijeliti roditeljsku pažnju i ljubav.
Nije prošlo mnogo i malo derište mi je uistinu priraslo srcu. Valjda zato što je bio jednostavan i potpuno bespomoćan. Kad je bio sit i suh, u blaženom snu kao da se trudio da bude suprotno; a derao se iz petnih žila kad ga je trebalo nahraniti ili promijeniti pelene. I tako u krug... Naučio sam ponešto o neizbježnim ritualima plemena Novorođenih: o premotavanju, kupanju, hranjenju, podrigivanju, izdajanju mlijeka, uspavljivanju...i ponovnom uspavljivanju... i: „ ...ajd ga sad ti uspavaj, nemrem više, radim ujutro...”. Tada potaknuti zaštitnički instinkt ostao mi je do danas. Majka me jedne večeri zatekla iznad njegovog krevetića kako ga nježno milujem po glavici i, nesvjestan njenog prisustva, tepam mu pred spavanje: „Maji moj bjaco, puno te vojim, samo pavaj i nemoj plakat... i nemoj nas budit...”
Njegovom rođenju prethodilo je napeto razdoblje eskalirajućih sukoba naših roditelja koje je nekoliko mjeseci kasnije rezultiralo rastavom braka. Otac je još prije njegovog začeća otišao na ‘privremeni rad’ u inozemstvo kao ‘gastarbeiter’, spetljao se sa drugom ženom, i više se nije vratio. Majka ga je previše voljela da bi mu mogla oprostiti.
U maloj spavaćoj sobi tog podstanarskog stana tjeskobno sam osluškivao prvu žučnu svađu dvoje meni najdražih ljudi na svijetu...
Nastavak "Moj sin" čitajte 5.1.2017.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.