Kolumne

četvrtak, 5. siječnja 2017.

Katarina Mijatović | Noćni raznosaći novina


Bog Nafisevo novinaizvoli!“ – pružim smotane reklame Kauflanda mjesnom slastičaru.
Sjedni i odmorimože čaj?“ – rekne uljudno, odmah me nutkajući pićem.
Pogledam na sat što se nalazio iznad šanka. Kazaljke su pokazivale 19 sati i 15 minuta.
Odlučim se malo odmoriti, a i sačekati kolegicu tu; jer takav je bio dogovor. Radila sam posao svojih roditelja, bolje reći zamijenila sam ih taj tjedan u raznošenju novina. Već skoro godinu dana, svaki tjedan utorkom, oni su to radili. Trebalo je obići cijelo selo po svakakvom vremenu i nevremenu, bilo lijepo i toplo ili ružni i hladno, nisu posustajali. Uvijek su mještani imali reklame u svojim sandučićima na vrijeme, prije početka akcijske prodaje. Taj prihod uz očevu mirovinu bio je svetinja za nas, jedini kućni prihod.
            Taman kad sam se spuštala na sjedalo u separeu, uz mnoštvo pogrda i vike na vratima se pojavila prijateljica koja mi je pomagala.
            „Nikad više…ja nosim…a ti se izvalila…evo ti novine!!“ – baci ih pred mene tako da su se klizeći našle i na podu. Otpuhnem i stanem ih kupiti. Valjda svjesna da je naglo reagirala spusti se do mene i pomogne.
            „Tek sad vidim koliko je ovo teško!“ – smireno ustvrdi usputno me pogledavajući ispod oka.
            „Da…a svi ste vikali kako je to lako…sad znaš kako je mojima!“ – pomalo cinično odbrusim.
Iz polutame šanka izroni Isak, Nafisov sin, noseći na poslužavniku dvije šalice čaja.
            „Nemam novaca!“ – reknem postiđeno.
            „Nije bitno…tata će platiti, a ako i ne plati smatrajte se počašćenima od nas!“ – izvali, a potom se poput baletana okrene na jednoj nozi i zaputi nazad k šanku.

            Cijedeći limun u čaj promatrala sam prisutne. Osjećala sam da ne pripadam ovdje. Šarenilo generacija ispunjavalo je prostoriju. Jelena, Ruža i Danijela ljubakale su se sa seoskim momcima, čika Mata je jedva prinosio k ustima bocu s pivom, a Katica šetala za djecom nervozno ih povlačeći sebi jer nije mogla očijukati s nekim nepoznatim čovjekom. Vidjelo se da je dosta stariji od nje. Skoro svi su pušili, psovali i glasno razgovarali. U jednom kutu, do MP3 džuboksa  ljuljao se pijani Mrđa objašnjavajući samom sebi kako radi taj stroj pred kojim se našao. Čak je u jednom momentu zatražio šrafciger da ga popravi.
            Za ovu garnituru gostiju moglo se reći da je inventar.
            Povučem Anu i pokažem da krenemo. Nabacimo torbe na ramena i put pod noge. Lagani  mračak nadvio se nad selo. Podijelimo se, svaka na svoju stranu ulice. Prolazeći uz ograde pratio nas je lavež pasa, mijaukanje mačaka, a gdje-kad iz nekog bora i huktanje sove. Tek pokojeg prolaznika mogle smo sresti na ulici. Brzo smo podijelile ulicu u kojoj smo se našle.
            Zbog tatine bolesti, nakon tjedan dana ponovno sam raznosila novine. Bila je to ustaljena maršruta  koju su roditelji mogli prijeći svezanih očiju, a meni prilika za prisilni izlazak. Znala sam da u ovim godinama drugačije i ne bih izašla van sa svojom prijateljicom. Rad smo spojile s ugodnim. Opet smo se našle u slastičarnici, mjestu našeg susreta nakon polovično obavljenog posla. Nisam se nimalo iznenadila kada sam srela iste goste. Doduše, sada nisu sjedili na mjestu gdje su prije tjedan dana. Bili su rotirani i izmiješani, ali piće pred njima bilo je isto kao da su ga sačuvali od prošlog utorka. Nikakve solidne priče niti saznanja nisam mogla čuti id njih. Njima kao da je vrijeme stalo tu u slastičarnici. Ana i ja se pogledamo. Dobro smo se razumjele i bez riječi. Naprtimo torbe na ramena pa ponovno od ograde do ograde i njihovih sandučića. Psi i mačke komponirali su istu pjesmu. Jedino je noć živnula drugačije nego prije, mjesec se igrao našim sjenama.
            Malo se zamislim. Shvatim kako su očeve priče, kada se vrati iz sela bile istinite, uvijek bi sretao iste osobe, na istim mjestima u istim birtijama. Ništa novo se nije zbivalo. Radovale smo se spoznaji kako se bliži kirbaj u selu.   

Nema komentara :

Objavi komentar