Kolumne

srijeda, 4. siječnja 2017.

Tino Prusac | Već viđeno


Noć. Isprazna kao ispražnjeno tijelo već naviknuto na bol. Čak i duh mi se grči. U glavi stacionirana zrakoprazna stihija. Riječi zuje oko mene poput energetskog polja, a ja ih pokušavam nekako zalijepiti. Uzalud. Skupljam krhotine i opet se navikavam na bol. Uvijek prestaje iznenada kao što i počinje.
Mračna soba sa svojim opraštajućim.sjenama i ogorčenost.
Odjednom, tihi glas izgovara riječi - svi smo mi samo slova u knjizi života... zašto nastaviti živjeti, ako je smisao života nestao? Ovaj će svijet ionako progutati tama.
S užasnom.jasnoćom.shvaćam prisustvo bestjelesnog bića. Nikad ga nisam vidio takvog, ni osjetio, a nije mi ovo prvi susret. Uporno je ponavljao da moram imati povjerenja u negovu ljubav.
Spopala me groznica i osjećao sam se kao da mi je svaka kost natučena. Bolni pritisak koji slama srce.
Glas je govorio o žrvnju beskrajnog kažnjavanja kojim te život samelje pokušaš li živjeti u skladu s istinom i ljudskosti. Sve je samo jadna fikcija i svi su zaljubljeni u vlastite veličine.
A ja se užasavam prijetvornosti.
Mir se dobija po cijeni gubitka.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.